Presuda Europskog suda za ljudska prava Bikić protiv Hrvatske od 29. svibnja 2018., zahtjev broj 50101/12
Dana 31. listopada 1988. društveno poduzeće u kojem je bila zaposlena podnositeljica zahtjeva dodijelilo joj je stanarsko pravo nad stanom u društvenom vlasništvu. Prije pravomoćnosti odluke o dodjeli stanarskog prava podnositeljica je uselila u stan s obitelji i od tada u njemu stanuje.
Odluku o dodjeli stanarskog prava podnositeljici zahtjeva osporili su drugi zaposlenici poduzeća, slijedom čega ju je tadašnji Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu poništio.
Nakon toga, poduzeće je sastavilo listu reda prvenstva za raspodjelu stanova. Podnositeljica zahtjeva bila je prva na listi, te je očekivala da će biti donesena odluka o dodjeli stanarskog prava. Međutim, drugi zaposlenici podnijeli su 1990. godine tužbu nadležnom sudu tražeći da se lista reda prvenstva proglasi ništavnom. Njihova tužba odbačena je kao nedopuštena 2004. godine.
U međuvremenu je dana 3. lipnja 1991. donesen Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim su stanarska prava ukinuta i koji regulira prodaju društvenih stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo.
Podnositeljica zahtjeva je u studenom 1995. podnijela zahtjev, a potom i tužbu za sklapanje ugovora o prodaji stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Općinski sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev 18. lipnja 2007. zbog toga što podnositeljica nikada nije stekla stanarsko pravo. Naime, lista prvenstva nije predstavljala odluku o dodjeli stanarskog prava u smislu nekadašnjeg Zakona o stambenim odnosima.
Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njezinu tužbu u kojoj je prigovorila da joj je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, pravo na žalbu, kao i pravo na pošteno suđenje.
U postupku pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje: Europski sud) podnositeljica je tvrdila da joj stanarsko pravo nije službeno dodijeljeno samo zbog sudskog postupka koji se vodi radi osporavanja liste prvenstva. Time je lišena mogućnosti da pod povoljnim uvjetima kupi stan u kojem je živjela.
Europski sud je istaknuo da prema članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštitu uživa i postojeća imovina, ali i legitimno očekivanje da će se ona ostvariti. Legitimno očekivanje mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu.
Nadalje, Europski sud je uzeo u obzir činjenicu da podnositeljica zahtjeva nije stekla stanarsko pravo na stanu, jer nije postojala pravomoćna odluka o dodjeli stanarskog prava.
Samo trajanje postupka u kojem se osporavala lista prvenstva na temelju koje je podnositeljica zahtjeva trebala dobiti stanarsko pravo nije bilo odlučno za (ne)postojanje legitimnog očekivanja kod podnositeljice zahtjeva.
Dakle, podnositeljica zahtjeva nikada nije bila nositeljica stanarskog prava na stanu u kojem živi, slijedom čega nije imala pravo kupiti stan pod povoljnim uvjetima, koje je priznato samo nositeljima stanarskog prava.
Iako pravo podnositeljice zahtjeva da stanuje u predmetnom stanu podrazumijeva određeno materijalno pravo, ovaj predmet ne tiče se pitanja je li podnositeljica imala pravo stanovanja u stanu u kojem je živjela mnogo godina, nego je li imala pravo kupiti stan pod povoljnim uvjetima prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Budući da nije ispunila ključni uvjet prema tom Zakonu, ne može se reći da je imala legitimno očekivanje, odnosno „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.
Slijedom navedenog, Europski sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.
