U središtu

Ponovni upravni postupak, nakon upravnog spora, ne predstavlja novi (zasebni) postupak

25.07.2018 Kada se, na temelju presude upravnog suda, predmet vraća tuženiku ili drugome javnopravnom tijelu na ponovni postupak (na ponovno rješavanje), riječ je o nastavku upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje poništeno u upravnom sporu.

Kada upravni sud poništi rješenje i vrati predmet tuženiku na ponovni postupak, je li riječ o istome upravnom postupku u kojem je doneseno poništeno rješenje, ili o novome upravnom postupku? Je li pri tome od utjecaja okolnost da li je postupak bio pokrenut po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke?

Upravni postupak vodi se radi rješavanja određene upravne stvari (članak 1., vezano uz članak 2. Zakona o općem upravnom postupku, dalje: ZUP).

Prema odredbama ZUP-a i Zakona o upravnim sporovima (dalje: ZUS):

1) upravna stvar može biti riješena donošenjem rješenja prvostupanjskoga (članak 96. ZUP-a) ili drugostupanjskog tijela (članak 117. stavak 1. i članak 119. stavak 3. ZUP-a), kada odnosno rješenje nije uspješno osporeno u možebitnome upravnom sporu;

2) upravna stvar može biti riješena poništenjem drugostupanjskoga (ovisno o okolnostima slučaja: i prvostupanjskog rješenja) te meritornim rješavanjem stvari od strane upravnog suda ili Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (članak 58. stavak 1. i 3., odnosno članak 74. stavak 2. ZUS-a);

3) upravni postupak može biti okončan i prije rješavanja upravne stvari - obustavom postupka, u nekom od slučajeva propisanih odredbama ZUP-a (članak 39., članak 46. stavak 2., 3. i 5., članak 54. stavak 5., članak 56. stavak 4., članak 57. stavak 4., članak 106. stavak 4., članak 161. stavak 3.).

Pritom je okolnost je li postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke od utjecaja samo na dio razloga za obustavu postupka, ali ne i glede varijanti netom navedenih pod 1) i 2), u kojima se rješava upravna stvar.

Nadalje, kada upravni sud poništi rješenje tuženika, poništavaju se sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo (članak 115. stavak 5. ZUP-a). Riječ je o posljedicama koje je proizvela izreka poništenog rješenja. Navedeno ne obuhvaća poništenje radnji koje su prethodile donošenju poništenog rješenja. U određenom broju slučajeva, sud ne poništava samo rješenje tuženika, već i rješenje prvostupanjskog tijela.

Prema članku 81. stavak 2. ZUS-a, kad je presudom poništena pojedinačna odluka tuženika, a stvar nije riješena (riječ je o kasacijskoj presudi upravnom suda, kojom se predmet vraća na ponovni postupak tuženiku ili prvostupanjskom tijelu, u slučajevima iz članka 58. stavka 1. i 3. ZUS-a), tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, pri čemu je vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama suda. U tom slučaju, dakle, ujedno se poništavaju sve pravne posljedice poništenog (ili poništenih) rješenja. Stoga se smatra da upravna stvar nije riješena, te da upravni postupak u kojem je doneseno poništeno rješenje nije dovršen.

Sukladno prethodnom, kada upravni sud poništi rješenje i vrati predmet tuženiku ili prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, riječ je o nastavku upravnog postupka u kojem je doneseno poništeno rješenje. Postupak se vraća u stadij koji je neposredno prethodio donošenju poništenog rješenja.

Kako je riječ o nastavku ranije započetog postupka, odlučivanje javnopravnog tijela može se temeljiti i na rezultatima procesnih radnji provedenih u postupku koji je prethodio donošenju poništenog rješenja, osim ako bi to bilo suprotno pravnom shvaćanju i primjedbama suda, ili, pak, na tim primjedbama utemeljenoj ocjeni samoga javnopravnog tijela u ponovnom postupku. U protivnom, postojao bi upravni postupak koji nije dovršen ni rješavanjem upravne stvari, ni obustavom postupka, što bi bilo protivno uvodno navedenim odredbama ZUP-a i ZUS-a, a u "novom" postupku bilo bi potrebno ponoviti i one postupovne radnje iz ranijeg postupka koje nisu sporne iz gledišta upravnosudske odluke.

Dosljedno tome, kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti radi zaštite javnog interesa (članak 42. stavak 1. ZUP-a), nije na tuženiku, odnosno na prvostupanjskom tijelu, da ponovno utvrđuje postojanje pretpostavki za pokretanje nekoga novog postupka, već je nadležno javnopravno tijelo dužno nastaviti ranije započeti postupak, postupajući pri tome sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama suda, te u konačnici svojim rješenjem riješiti stvar, ili obustaviti postupak. Potrebno je naglasiti da kasacijskim poništenjem rješenja upravni sud poništava izreku tog rješenja, a ne i razlog zbog kojeg je postupak izvorno pokrenut po službenoj dužnosti.

Glede prethodno iznesenog, izričaj ZUP-a (u okviru regulacije žalbenog postupka) precizniji je od teksta ZUS-a. Naime, odredbom članka 117. stavak 2. ZUP-a propisano je da će drugostupanjsko tijelo, pod pretpostavkama iz tog stavka, dostaviti predmet „na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu“. Norma članka 66.a stavak 1. ZUS-a koristi, pak, uvriježeni izraz „vraćen na ponovni postupak“, koji ponekad pogrešno dovodi do zaključka da je riječ o novome (zasebnom) postupku.

dr. sc. Alen Rajko