Pravni učinak nasljedničke izjave i upućivanje u parnicu zbog spora o sastavu ostavine

Pravni učinak nasljedničke izjave

Prema članku 220. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, u nastavku: ZN) svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu. Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom. Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći. Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak, nasljednik ili njegov zastupnik.

Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenoj osobi, koja će to zabilježiti u zapisniku. Potpis na ispravi o nasljedničkoj izjavi, kao i potpis na punomoći za davanje nasljedničke izjave, mora biti javno ovjerovljen.

Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona, ili na temelju oporuke, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo na bilo kojem temelju.

Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji je želi dati može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim općinskim sudom, odnosno predajom ostavinskom sudu ovjerovljene isprave o tome. Prilikom davanja izjave o odricanju od nasljedstva nasljednik se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.

Dakle, s obzirom na to da se prema članku 4. ZN-a nasljedno pravo stječe po sili zakona, svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu. Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva, po zakonu se smatra da želi biti nasljednikom.

Odricanje od nasljedstva vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao ako odricatelj nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. Izjava o odricanju od nasljedstva ili o prihvatu nasljedstva ne može se opozvati pa tako osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo ne može ga se više odreći.

Prema članku 135. stavak 2. ZN-a nasljednik može izjavu o odricanju od nasljedstva ili o prihvatu nasljedstva pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.

Nasljednička izjava koja je u ostavinskom postupku dana glede ostavinske imovine ne tiče se imovine za koju je nasljednik istaknuo prigovor da ne ulazi u ostavinu.

Međutim, u sudskoj praksi nailazimo na situacije kada nasljednik propusti istaknuti prigovor da određena imovina ne ulazi u ostavinu. To učini tek nakon što je već dao nasljedničku izjavu, primjerice, da prihvaća nasljedstvo ili čak tek u žalbenoj fazi postupka - žalbi na rješenje o nasljeđivanju i tada bez znanja drugih potencijalnih nasljednika (znajući da mu je određena imovina, najčešće nekretnina, primjerice darovana ugovorom, a što je propustio istaknuti u ostavinskom postupku - darovana mu je nakon sačinjenja oporuke ostavitelja) brzo podnosi prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini u svoju korist, a prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

Tada protivna strana (drugi potencijalni nasljednik) podnosi tužbu radi brisanja upisa i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Među ostalim, takva situacija opisana je i u odluci Županijskog suda u Rijeci Gž-2230/2015-2 od 1. lipnja 2016.

Stranke tog postupka bili su pravni sljednici tj. nasljednici nositeljice knjižnog prava pok. A. H. koja je imala dvoje djece i to kćer M. V., majku tužitelja i sina Z. H. tj. tuženika. Tužitelji brisovnu tužbu zasnivaju na tvrdnji da su knjižno pravo stekli na temelju zakona odnosno nasljeđivanjem nužnog dijela svoje majke M. V. (naime, u ostavinskom postupku iza pok. A. H. proglašena je oporuka, dane su nasljedničke izjave i temeljem rješenja o nasljeđivanju njihova majka utvrđena je nasljednicom nužnog nasljednog dijela od 1/4. Unatoč tome i iako se u ostavinskom postupku tuženik nije pozivao na postojanje darovnog ugovora sklopljenog s prednicom stranaka tijekom 1995. godine, on se prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju temeljem toga ugovora uknjižio kao vlasnik na 2/6 dijela).

Činjenice o kojima ovisi ocjena o postojanju zakonskih pretpostavki za donošenje odluke o brisovnoj tužbi nisu sporne.

Prednica stranaka (baka tužitelja, a majka tuženika) preminula je 29. studenoga 2001. i bila je uknjižena kao suvlasnica u 2/6 dijela na nekretnini koja je predmetom tog postupka. Tuženik je dao podatke za smrtovnicu povodom čega je pokrenut ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Z. Na ostavinskom ročištu održanom 17. travnja 2002. sastavljeno je rodoslovlje, utvrđena je ostavinska imovina u okviru koje je i nekretnina koja je predmetom ovog spora, te je proglašena oporuka ostaviteljice od 25. lipnja 1993. godine. Oporuku u spis predaje upravo tuženik i prema njezinom sadržaju on je proglašen jedinim oporučnim nasljednikom. Na tom je ročištu tuženik dao nasljedničku izjavu kojom je priznao oporuku i prihvatio se nasljedstva koje ga pripada temeljem oporuke.

U daljnjem tijeku ostavinskog postupka prednica tužitelja M. V. osporila je oporuku, upućena je na pokretanje parnice koju, međutim, nije pokrenula, već je izjavila da ipak priznaje oporuku, ali traži nužni nasljedni dio. Tuženik kao oporučni nasljednik usprotivio se uručenju nužnog dijela jer je smatrao da je sunasljednica za života majke namirena u nužnom dijelu pa je rješenjem ostavinskog suda upućen na pokretanje parnice koju nije pokrenuo tj. ostavinski sud je rješenjem prekinuo ostavinski postupak, odredio mu rok od 30 dana po pravomoćnosti rješenja da pokrene parnični postupak u kojem će utvrditi da njegovoj sestri (sunasljednici) ne pripada pravo na nužni dio. On je uložio žalbu ističući da nema namjeru tužiti sestru. Županijski sud u Z. istaknuo je da da ga je sud prvog stupnja pravilno uputio na parnicu. Naime, sud upućuje na parnicu onu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. Budući da je pravo na nužni dio nasljedno pravo, sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada ga je uputio na parnicu radi utvrđenja pripada li nužnoj nasljednici pravo na nužni dio.

Na temelju takvog stanja u spisu ostavinski sud donosi rješenje o nasljeđivanju dana 26. rujna 2007. u kojem ostavinsku imovinu raspoređuje na temelju oporuke i prednici tužitelja uručuje nužni dio. Tuženik zaprima rješenje o nasljeđivanju 14. prosinca 2007. godine i nakon četiri dana, 18. prosinca 2007., podnosi prijedlog za upis prava vlasništva na predmetu spora temeljem darovnog ugovora sklopljenog s ostaviteljicom A. H. dana 27. siječnja 1995. godine. Predmetom citiranog ugovora dio je ostavinske imovine odnosno 2/6 dijela kuće u B. Istovremeno podnosi i žalbu protiv rješenja o nasljeđivanju u kojoj se, među ostalim žalbenim razlozima, poziva na postojanje darovnog ugovora iz 1995. godine. Žalbu je uložila i pravna prednica tužitelja. Rješenjem Županijskog suda u Z. od 14. veljače 2012. odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje prvostupanjsko rješenje o nasljeđivanju pri čemu se na žalbeni navod nasljednika (Z. H.), ovdje tuženika, odgovara da prilaganje darovnog ugovora i pozivanje na prava iz njega predstavlja iznošenje novih činjenica i dokaza što prema odredbi članka 175. stavak 2. ZN-a u svezi s člankom 352. stavak 2. Zakona o parničnom postupku nije dopušteno.

Nadalje se u odluci ističe da u konkurenciji tužiteljevih prava stečenih na temelju zakona i tuženikovog prava stečenog na temelju pravnog posla prednost treba dati pravu tužitelja. To zato jer je stavkom 2. članka 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onog koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Tuženik bez daljnjeg svoje pravo na temelju darovnog ugovora nije stekao u dobroj vjeri pa se u odluci ističe da se bez osnove u žalbi tvrdi suprotno. Cijeli tijek ostavinskog postupka u kojem tuženik sam dostavlja oporuku, daje nasljedničku izjavu, ne spominje darovni ugovor sve do žalbene faze postupka, pa po primitku rješenja o nasljeđivanju iz čijeg sadržaja utvrđuje da nisu prihvaćeni njegovi prigovori vezani za namirenje nužnog nasljednog dijela, podnosi prijedlog za uknjižbu prešućujući da nositeljica knjižnog prava nije na životu pri čemu ne označava njezine pravne sljednike, dovode do pravilne ocjene o toj okolnosti. Prema tome, provedenom uknjižbom u zemljišnoj knjizi tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na temelju pravnog posla, već naprotiv, došlo je do povrede knjižnog prava prednice tužitelja, a potom i njih kao zakonskih nasljednika.

S tim u vezi sud prvog stupnja pravilno otklanja prigovor nepravovremeno podignute brisovne tužbe u smislu odredbe članka 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama budući da se brisovna tužba protiv nepoštenog stjecatelja može podnijeti sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati. Knjižno pravo tužitelja nije prestalo budući da je nakon provedene uknjižbe rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno, a niti je tuženik pridonio dokaz da bi ishodio sudsku odluku kojom bi pobio vlastitu nasljedničku izjavu kako je predviđeno odredbom članka 135. ZN-a ili pak sudsku odluku o stjecanju prava vlasništva na nekoj od drugih zakonom dopuštenih pravnih osnova.

Kada je nasljednička izjava jednom dana i valjana je, ona veže nasljednika. Međutim, sudionik u ostavinskom postupku može nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju putem parnice rješavati samo ono sporno pitanje u pogledu kojega je bio (ili trebao biti) upućen na parnicu odnosno upravni postupak. U pogledu svega ostalog on je "vezan" pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

Upućivanje u parnicu zbog spora o sastavu ostavine

Prema članku 224. Zakona o nasljeđivanju:
(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili upravni postupak ako su između stranaka sporne činjenice:
1. o kojima ovisi sastav ostavine,
2. o kojima ovisi predmet zapisa.
(2) Sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, nego će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
(3) Kad sud u slučaju iz stavka 1. ovoga članka prekida postupak, prethodno će ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja o nasljeđivanju, pa će ga donijeti ako su ispunjene.
(4) Prekid postupka iz stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju.

Ako ostavinski postupak vodi javni bilježnik, tada će u slučaju iz članka 224. ZN-a vratiti ostavinski spis nadležnom sudu, a u javnobilježničkom spisu zadržati prijepis spisa.

Koga se upućuje na parnicu. Trajanje prekida.

Prema članku 225. Zakona o nasljeđivanju:
(1) Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim.
(2) Ako sud prekine postupak, odredit će rok koji ne može biti dulji od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud.
(3) Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica ili upravni postupak ne bude pravomoćno završen.
(4) Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na parnicu, odnosno upravni postupak. U tom slučaju stranka koja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati u postupku na koji je upućena.
(5) Ako je ostavinski sud postupio u skladu s odredbom stavka 4. ovoga članka, a i u slučaju da je ostavinu raspravio, a trebao je stranku uputiti na parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica ili upravni postupak.

U sudskoj praksi pojavljuju se situacije kada nasljednik podnese tužbu prije nego što je rješenje kojim je upućen na parnicu postalo pravomoćno, ali to ne znači da je tužba preuranjena ili nedopuštena.

Primjerice, parnica je pokrenuta po tužbi radi utvrđenja, a rješenje ostavinskog suda o upućivanju na parnicu daje pravnu legitimaciju tako da tužitelj nije dužan dokazivati svoj pravni interes za parnicu.

Dakle, ako rješenje o upućivanju na parnicu nije postalo pravomoćno, to ne znači da je tužba preuranjena ili nedopuštena jer tužbu na utvrđenje može podnijeti ne samo stranka koja je na podnošenje tužbe upućena nego i svaka druga osoba koja ima pravni interes za takvu tužbu s time da pravni interes za takvu tužbu mora dokazati.