Uvodno
Zakon o minimalnoj plaći stupio je na snagu 30. ožujka 2013. (Nar. nov., br. 39/13). Taj Zakon uređuje sustav minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, a osobito način utvrđivanja iznosa minimalne plaće, rokove njezinog utvrđivanja, kao i provedbu nadzora nad primjenom njegovih odredbi.
Zakon je donesen prije nešto manje od pet godina sa svrhom da minimalna plaća postane socijalno zaštitni instrument održavanja egzistencijskog minimuma. Njezin udio u prosječnoj plaći trebao se postepeno povećavati, a njezina visina trebala je omogućiti ostvarivanje gospodarskih i socijalnih interesa radnika koji imaju najniža primanja te omogućiti poslodavcima kvalitetnije planiranje poslovne godine.
Minimalnu plaću Zakon (do izmjena Zakona iz 2017., a i nakon njih) definira kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu. Budući da je Zakon iz 2013. bio u primjeni više od 4 godine, a uočeno je da u tom razdoblju nije ispunio postavljene ciljeve, te uzimajući u obzir poteškoće do kojih je učestalo dolazilo u praksi uslijed nejasne odredbe koja definira institut minimalne plaće, izmjenom Zakona nastoje se otkloniti ti uočeni nedostaci.
Temeljem Uredbe o visini minimalne plaće za 2017. godinu (Nar. nov., br. 115/16), utvrđeni iznos minimalne plaće iznosio je 3.276,00 kuna bruto. Sukladno općim podacima za 2016. godinu, izrađenim temeljem JOPPD obrazaca Ministarstva financija, Porezne uprave, 76.404 radnika primili su minimalnu plaću ili nižu od minimalne, a u inspekcijskim nadzorima utvrđeno je da poslodavci za 3.977 radnika nisu isplatili niti minimalnu plaću. Također, utvrđeno je da poslodavci nisu u propisanom roku dostavili obračun dugovane, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine za 3.315 radnika.
Također, prema dostupnim podacima Inspektorata rada za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna 2017. godine, inspektori rada obavili su ukupno 11.567 inspekcijskih nadzora, od toga 6.578 u području radnih odnosa, i donijeli 893 uprave mjere, a zbog osnovane sumnje u počinjenje ukupno 4.420 prekršaja, protiv poslodavaca nadležnim prekršajnim sudovima podnijeli su 1.801 optužni prijedlog. Većina donesenih upravnih mjera odnosila se na naredbe poslodavcima da radnicima dostave obračune dugovane, a neisplaćene plaće, dok su se najčešće utvrđeni prekršaji odnosili na neprijavljivanje radnika na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje te neisplatu zakonom propisane minimalne plaće radnicima. Stoga je zakonodavac, uvažavajući navedeno, zaključio da postoji potreba donošenja hitne mjere kojom bi se otklonili opisani negativni pokazatelji.
Izmjena definicije minimalne plaće i pravo na umanjenje osnovice doprinosa za obvezna osiguranja kod obračuna plaće
Budući da je institut minimalne plaće socijalno zaštitni instrument, u cijelosti je izmijenjen članak 2. dotadašnjeg Zakona o minimalnoj plaći i to na sljedeći način:
- minimalna plaća je kao i do sada definirana kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu;
- no, bitna je novina da prema novom uređenju u iznos minimalne plaće ne ulaze povećanja plaće koja radniku pripadaju za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi (na koja povećanja plaća radnik inače ima pravo temeljem članka 94. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14 i 127/17);
- minimalna plaća radnika koji radi u nepunom radnom vremenu utvrđuje se i isplaćuje razmjerno ugovorenom radnom vremenu;
- za radnika kojemu je prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu ugovorena, utvrđena ili propisana plaća za mjesec dana rada u iznosu minimalne plaće ili do visine minimalne plaće, mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći, utvrđena prema propisima kojima su uređeni doprinosi za obvezna osiguranja, umanjuje se za 50% iznosa minimalne plaće ili razmjernog dijela minimalne plaće koja je propisana za mjesec osiguranja za koji se vrši obračun. To pravo ostvaruje radnik koji je u razdoblju od dvanaest mjeseci uzastopno prije početka umanjenja osnovice imao ugovorenu, utvrđenu ili propisanu minimalnu plaću ili do visine minimalne plaće. Nadalje, pravo na umanjenje osnovice ostvaruje se do ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće, a ponovno stjecanje prava na sniženu osnovicu za obračun doprinosa počinje nakon što ponovno barem dvanaest mjeseci uzastopno ima ugovorenu utvrđenu ili propisanu minimalnu plaću ili plaću do visine minimalne plaće.
Treba naglasiti da opisano pravo na umanjenje osnovice za doprinose za obvezna osiguranja nema radnik koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge, odnosno ne odnosi se na povećanja plaće koja radniku pripadaju za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ostala uvećanja plaće za mjesec dana rada te ostale primitke koji se isplaćuju uz plaću.
Namjera zakonodavca i učinci koji se nastoje postići
Dopunom zakonske odredbe kojom se definira minimalna plaća nastoji se zaštititi radnike koji ostvaruju plaću, koja je kao takva ugovorena niže od zakonskog minimuma, od rizika da zaista i ostvare pravo na povećanja koja im se jamče za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Naime, iz do sada postojeće zakonske definicije minimalne plaće nije bila razvidna njezina struktura, odnosno nije bilo jasno koje dijelove ona obuhvaća, a što je dovodilo do nejednake prakse kod poslodavaca na način da su neki poslodavci u iznos minimalne plaće uračunavali različite dodatke na plaću na koje je radnik imao pravo prema Zakonu o radu. Takva praksa potencijalno je dovodila do diskriminacije radnika koji, neovisno o uvjetima u kojima su obavljali svoj rad (primjerice u prekovremenom, noćnom radu i slično), uvijek su ostvarivali pravo na isti iznos plaće.
Ujedno zakonodavac smatra da izmjena Zakona neće utjecati na konkurentnost poslodavaca, odnosno neće povećati rizik od otpuštanja radnika, iz razloga što se istodobno propisuje umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50%, prema plaćama radnika koje su, prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu ugovorene u visini iznosa minimalne plaće.
Donošenjem izmjene Zakona o minimalnoj plaći omogućava se transparentnija provedba obveza poslodavca iz područja obračuna minimalne plaće, odnosno jednakost u postupanju poslodavaca prilikom obračunavanja plaća, što će imati za posljedicu uravnoteženu primjenu prava na povoljniju plaću u slučajevima prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Nadalje, propisivanjem jasne strukture minimalne plaće omogućit će se pravilnija raspodjela plaća unutar organizacijske strukture pojedinog poslodavca na način da se onim radnicima koji temeljem Zakona ostvaruju pravo na određena povećanja, ta povećanja zaista i isplate.
Racionalizaciju provedbe omogućit će i izmjene Zakona koje jasno utvrđuju da radnici koji rade u nepunom radnom vremenu minimalnu plaću ostvaruju u razmjernom iznosu.
Prijelazni režim
Člankom 2. izmjena Zakona o minimalnoj plaći propisano je da se svim radnicima koji su u mjesecu prosincu 2017. godine prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, a koji i nastavno u 2018. godini imaju ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći, utvrđena prema propisima kojima su uređeni doprinosi za obvezna osiguranja, umanjuje za 50% iznosa minimalne plaće ili razmjernog dijela minimalne plaće koja je propisana za mjesec osiguranja za koji se vrši obračun, i to do trenutka ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće.
Zaključno
Osim što je izmjenom Zakona o minimalnoj plaći izmijenjena definicija odnosno sastavni elementi minimalne plaće, a radi veće zaštite radnika koji ostvaruju „minimalac“, treba naglasiti da se umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu primjenjuje od 1. siječnja 2018. (plaća za siječanj 2018. koja se u pravilu isplaćuje u veljači 2018., a ne primjenjuje se na plaću za prosinac 2017. isplaćenu u siječnju 2018.), te za sve radnike koji su u mjesecu prosincu 2017. godine prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće (u mjesecu prosincu 2017. do iznosa od 3.276,00 kn), a koji i nastavno u 2018. godini imaju ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće (3.439,80 kn) i to do trenutka ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće.
U slučaju isplate dodatnih primitaka radniku (za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, oporezive otpremnine, prigodne nagrade iznad neoporezivog dijela i slično) obračun doprinosa vrši se na punu propisanu osnovicu.
Biljana Barjaktar, dipl. iur.
