Pravo na dom

U parničnom predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ps-1/16 tužitelj, srednja škola, podnijela je tužbeni zahtjev u kojem predlaže da sud naloži tuženom iseljenje iz nekretnine jer nema pravni osnov za posjed. U odgovoru na tužbu tuženi navodi da su on i njegovi prednici u posjedu stana od 1948. godine, kada je njegov otac dobio stan na korištenje. Od tada do danas nitko ih nije smetao. Tuženik nema gdje iseliti, bolestan je, te bi iseljenjem postao beskućnik.

U postupku je utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik upisana srednja škola, da tuženik i njegova obitelj od 1948. koriste kao stambeni prostor dio te gospodarske zgrade u površini od 50 m² jer je otac tuženika radio u poduzeću ... koje je u to vrijeme bilo vlasnik te gospodarske zgrade. Nadalje je utvrđeno da su tužitelj i prednici dozvoljavali tuženiku i njegovoj obitelji da žive u navedenom dijelu nekretnine zbog njihovih socijalnih prilika.

Odredba članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

Nasuprot tome, odredba članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Republika Hrvatska ratificirala je Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona.

Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Isticanje prigovora prava na dom

Tuženi u odgovoru na tužbu ističe da nema gdje drugdje stanovati. Sud je u postupku utvrdio da tuženik nema drugu nekretninu, niti bilo koji drugi smještaj, da je bez ikakvih prihoda, boluje od psorijaze i potreban mu je nužni smještaj.

Europski sud za ljudska prava istaknuo je u svojim presudama, primjerice Paulić protiv Hrvatske (zahtjev br. 3572/06, presuda od 22.10.2009.), Orlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 48833/07, presuda od 21.6.2011), da u slučaju ako se podnositelj želi braniti pozivom na članak 8. Konvencije kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a sud tada treba njegov zahtjev ili prihvatiti ili odbiti. U konkretnom slučaju, tuženi ne ističe prigovor prava na dom nego navodi da nema gdje živjeti i da tu živi od rođenja.

U predmetima koji su o zaštiti prava na dom vođeni protiv Hrvatske vidljivo je ekstenzivno tumačenje prigovora prava na dom, te iz takve prakse proizlazi da je dovoljno da se tuženik u postupku pozove na bilo kakvu okolnost posredno poveznu s pravom na dom da bi zadovoljio formalni kriterij zaštite.

Uvidom u pojedine predmete vođene protiv Republike Hrvatske, spomenuti Paulić protiv Hrvatske i Orlić protiv Hrvatske, te Škrtić protiv Hrvatske (zahtjev broj 64982/12, presuda od 5.12.2013), moguće je vidjeti nedosljednost u primjeni iznesenih načela. Nerijetko u postupcima pred prvostupanjskim sudovima nije moguće kvalificirati tvrdnje tuženika kao pozivanje na pravo na dom, čak primjenom proširenog tumačenja koje zagovara Europski sud za ljudska prava. Unatoč tome, u tim je predmetima utvrđena povreda članka 8. Konvencije zbog neprovođenja testa razmjernosti pri donošenju odluka o iseljenju podnositelja.

Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-x 1050/12-2 od 10. rujna 2014. navodi da prihvaća da se tuženik u konkretnom predmetu tijekom prvostupanjskog postupka pozivao i na pravo poštivanja njegovog doma iz članka 8. Konvencije, jer je tijekom postupka isticao da se u spornom stanu nalazio od 1991. sa svojom obitelji, a prije toga je bio podstanar, da je tužba protiv njega pokrenuta protekom pet godina od useljenja, oslanjajući se prilikom odlučivanja na presudu Europskog suda za ljudska prava broj 48833/07 od 21. lipnja 2011. u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske.

Pojmovi dom, miješanje i iznimke od zabrane miješanja

Dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Republike Hrvatske, zahtjev br. 42150/09, presuda od 29.5.2012.). Dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu. Miješanje je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Primjerice, značenje miješanja ima i presuda za iseljenje čak i kada još nije izvršena (Ćosić protiv Republike Hrvatske, zahtjev br. 28261/06 od 15.1.2009.).

Iznimke od zabrane miješanja propisane su u članku 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu.

U istom predmetu Županijski sud u Slavonskom Brodu, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ps-1/16 od 10.3.2017., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, u svojoj odluci br. Gž-634/17-2 od 4. svibnja 2017. navodi sljedeće:

"Ovaj drugostupanjski sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda, a što proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja koje se u biti u ovom dijelu ne osporava (činjenica posjeda te veze tuženika sa stanom) smatrajući da je tuženik ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost s predmetnim stanom bez obzira što ga nastanjuje bez pravnog osnova, ali na temelju prijašnjih ovlaštenja.

U ocijeni poštenja prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, valjalo je stoga u prvostupanjskom postupku ocijeniti opravdanost miješanja u tuženikovo pravo na dom pri čemu je valjalo utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja dovoljno govori da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije.

Prvostupanjski sud smatra da miješanje nije nužno u demokratskom društvu, te kako legitimni interes škole da kontrolira svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud smatrajući da miješanje (iseljenje) nije razmjerno potrebi tužitelja s obzirom na status tužitelja koji je osnovan od strane osobe javnog prava (Županija Brodsko-posavska) s obzirom da je prema članku 25. Zakona o srednjem školstvu (NN 19/92, 26/93, 27/93, 50/95, 59/01, 114/01 – dalje: Zakon) škola javna ustanova, te da se prema odredbi članka 86. Zakona financira iz državnog proračuna odnosno proračunom županije dakle, opet od strane osoba javnog prava.

Miješanje nije nužno ni s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda da je zgrada u kojoj se nalazi stan tuženika podijeljen na dva dijela od kojih jedan koristi tuženik, a jedan tužitelj, da su napravljena tri ulaza od kojih je jedan dan tuženiku na korištenje, da su oko stambenog prostora tuženika napravljene staze, da ne postoji opasnost za školsku djecu, da tužitelj nema nikakvih problema s tuženikom, da tuženik ne smeta provedbi projekta kojeg je inicirao tužitelj, da tuženik svojim ponašanjem ne ugrožava djecu, da je prostor ograđen, te da je tuženiku dan prostor da napravi garažu."

Pravila o provođenju testa razmjernosti

Kad je istaknut prigovor prava na dom sud bi u svakom pojedinom slučaju trebao odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. Taj postupak zove se test razmjernosti i provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja. Negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

Test razmjernosti u biti se sastoji od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom. Ovisno o tom utvrđenju, ocjenjuje se je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu.

Neprovođenje testa razmjernosti u sudskom postupku razlog je zbog kojeg je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je Hrvatska povrijedila članak 8. Konvencije u pojedinim predmetnima vođenima protiv nje. Naime, Europski sud za ljudska prava u pojedinim predmetima je zaključio da su hrvatski sudovi primjenjujući prisilne propise samo utvrdili nepostojanje pravne osnove posjeda i naložili iseljenje, ograničavajući se na to pitanje i zanemarujući pri tome razmjernost i razumnost mjere.

U presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ps-1/16-9 navodi se sljedeće:

"Dakle, s jedne strane postoji legitimno pravo tužitelja da traži iseljenje tuženika za koje je nedvojbeno utvrđeno da se u predmetnom prostoru nalazi bez pravnog osnova, a tužiteljevo pravo je utemeljeno na zakonu.

Međutim, u presudi Ćosić protiv Republike Hrvatske Europskog suda po pitanju opravdanosti iseljenja navodi se sljedeće: "... gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz čl. 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati.".

Tuženik u predmetnom prostoru stanuje od rođenja zajedno sa svojim roditeljima, kasnije sam, i to još od 1947. g. bez prekida i bez smetanja do ove tužbe. Nema drugog prostora u kojem bi živio, boluje od psorijaze i nema primanja, a prema navodima ravnatelja tužitelja njegovo stanovanje u predmetnom stanu ne ugrožava interese djece, predmetni projekt zbog kojeg je škola i pokrenula ovaj postupak je završen i izgrađen. Sa tuženikom nemaju nikakvih problema, niti isti ugrožava djecu i rad škole, a cijeli prostor je ograđen.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud smatra da ovakvo miješanje nije nužno u demokratskom društvu, te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U konkretnom slučaju sud smatra kako legitimni interes škole da kontrolira svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo tuženog na poštivanje njegovog doma. Tužitelj nije dokazao nužnost iseljenja tuženika radi zaštite svojih prava.

Sud je utvrdio da tuženik ima dovoljno jaku i trajnu vezu s predmetnim stanom da bi se on mogao smatrati njegovim "domom" u smislu čl. 8. Konvencije.

Ocjenjujući razumnost i razmjernost prigovora prava na dom tuženika, s obzirom na mjerodavna načela sadržana u čl. 8. Konvencije, neovisno što tuženik nema temeljem domaćeg prava pravo na posjed predmetnog stana, on ima pravo na dom sukladno Konvenciji."

Zaključak

Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti stanara, posjednika "doma" od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela. U tom smislu, građanskopravna osnova korištenja stana ili kuće nije od značenja. Na javnopravnu zaštitu prema tome ima i svaki posjednik stana i prostora izjednačenog sa stanom, neovisno o tome ima li ili nema građanskopravnu osnovu za njegovo korištenje.

Analizom navedene sudske prakse dolazimo do zaključka da je pojam doma u konvencijskom smislu širi od pojma nekretnine koji ona ima u našem pravu. Sljedeća značajna razlika između hrvatskog i konvencijskog uređenja je u tome da konvencijska praksa pruža zaštitu i domu bez pravne osnove.

Ipak, zaštita prava na poštivanje doma nije apsolutna pa postoje okolnosti kada država može ograničiti to pravo. Da bi takvo ograničenje bilo zakonito i u skladu s Konvencijom, ono mora zadovoljiti točno određene kriterije koje je razvio Europski sud za ljudska prava svojom praksom.