Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Tako propisuje članak 119. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14). Na taj potez poslodavac će se odlučiti ako smatra da radnik ne izvršava obveze preuzete ugovorom o radu, odnosno ako ocijeni da radnik obveze ne izvršava uvijek već ponekad (npr. radnik ponekad kasni na posao ili odlazi s posla prije završetka radnog vremena navedenog u ugovoru o radu).
Takvo upozorenje radnik treba shvatiti ozbiljno, jer mora biti svjestan da će mu, u slučaju da ne postupi prema upozorenju, odnosno ako se i nadalje ne bude u potpunosti pridržavao ugovora o radu i svih obveza koje mu on i Zakon o radu nameću, poslodavac otkazati ugovor o radu. Ako radnik ponovno prekrši obveze iz radnog odnosa, poslodavac će mu, prema članku 119. stavak 1. Zakona o radu, izreći redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja. To dakako ne znači da poslodavac nije disponiran, u slučaju osobito teške i grube povrede radnih obveza, radniku u budućnosti izreći i izvanredni otkaz.
Po dobivenom upozorenju radnici se često žele žaliti, pa se postavlja pitanje dopuštenosti pobijanja jedne takve odluke o upozorenju na radne obveze, pred sudom. Naime, radnici ponekad zahtijevaju da se utvrde pravno nevaljanim ili nedopuštenim poslodavčeve obavijesti ili upozorenja. Sudovi smatraju da radnik nema pravni interes za sudsku zaštitu i odbacuju tužbe, primjerice, u situaciji kad radnik pobija poslodavčevo pisano upozorenje pred otkaz. Naime, takvim pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa, u smislu navedenog članka Zakona o radu, još nije povrijeđeno neko radnikovo pravo iz radnog odnosa, već je riječ o obveznom ponašanju poslodavca u postupku prije redovitog otkazivanja.
Stoga sudovi smatraju da protiv navedene odluke radnik nema pravo na sudsku zaštitu, u smislu odredbe članka 133. Zakona o radu. Takvo pravo imat će tek protiv odluke o otkazu ugovora o radu (Vrhovni sud RH, br. Revr-343/09 od 21. srpnja 2009., i Županijski sud u Zagrebu, br. Gž-8274/01 od 11. lipnja 2002.). Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, iznesenom u odluci br. Revr-1009/09 od 21. rujna 2010., upozorenje u smislu odredbe iz članka 110. stavka 1. prijašnjeg Zakona o radu (sada članak 119. stavak 1. Zakona o radu), nije samo sebi svrha. Svrha je upozorenje na obveze iz radnog odnosa i upućivanje na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza.
Zakon o radu ne govori ništa o vremenskom važenju upozorenja pred otkaz. Ponekad pravilnici o radu (a rjeđe kolektivni ugovori) sadržavaju odredbu koja propisuje da se, primjerice, nakon dvije godine izrečeno upozorenje pred otkaz briše iz evidencije, tako da se u nekim budućim situacijama radnika ima promatrati kao da mu upozorenje nikad niti nije bilo izrečeno.
No, ako takve odredbe nema te se primjenjuje samo Zakon o radu, to bi teoretski moglo značiti da upozorenja pred otkaz vrijede bez ograničenja i da se poslodavac može, pri kasnijem donošenju odluke o otkazu radniku, pozvati na to upozorenje bilo kada. No, trebalo bi promisliti bi li bilo opravdano redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja temeljiti (i) na upozorenju pred otkaz koje je radniku dano prije, primjerice, 10 ili 15 godina, a u međuvremenu je radnik besprijekorno izvršavao radne zadatke.
