Odredbom članka 101. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice). Ako radnik postupi protivno navedenoj zabrani, poslodavac može učiniti sljedeće: od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla. To pravo poslodavca prestaje u roku tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, odnosno pet godina od dana sklapanja posla. Međutim, ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se time prestane baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima, koje odobrenje može opozvati, poštujući pri tome propisani ili ugovoreni rok za otkaz ugovora o radu.
Prema tome, ako radnik želi obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca, dužan je pribaviti njegovo odobrenje. Pitanje koje pri tome može biti dvojbeno je u kojem trenutku dolazi do kršenja zakonske zabrane natjecanja, odnosno koje točno radnje radnik mora poduzeti da bi se smatralo da je postupio protivno toj zabrani.
U sudskoj praksi pojavilo se više različitih gledišta, no, naposljetku je Vrhovni sud RH u nekoliko svojih odluka dao jasne smjernice za tumačenje te odredbe. Izdvojit ćemo odluku iz koje je vidljivo koje se sve radnje smatraju povredom zakonske zabrane natjecanja, odnosno koja razrješava dvojbu predstavlja li tu povredu poduzimanje baš nekog konkretnog posla na štetu poslodavca ili već i jasno pokazivanje namjere da se za svoj račun ili račun trećeg poduzme konkretni posao koji može načiniti štetu poslodavcu.
Riječ je o Odluci Vrhovnog suda RH, Revr-549/2013-2 od 11. ožujka 2014. u kojoj je utvrđeno"… da je tužitelj u odsutnosti direktora tuženika ... bez njegova znanja i odobrenja, odaslao elektroničke poruke (e-mail) mnogim dosadašnjim poslovnim partnerima tuženika izvješćujući ih da će tuženik prestati s radom te im ujedno ponudio svoje usluge istovrsne onima tuženika ... izvjesno je da tužitelj kao radnik, a da ga u tom pravcu nije ovlastio direktor tuženika, nije bio taj koji bi imao pravo o tome izvijestiti poslovne partnere tuženika i time aktivno utjecati na daljnje poslovanje tuženika.
Tužitelj kao radnik tuženika mogao je obavljati samo one poslove i kretati se samo u okviru onih ovlaštenja koja za njega proizlaze iz ugovora o radu ... slanje elektroničkih poruka poslovnim partnerima tuženika, a u kojima je tužitelj nudio svoju poslovnu suradnju na istom području na kojem su takvu suradnju oni do tada imali s tuženikom, ima obilježje zakonske zabrane utakmice neovisno o tome što u to vrijeme takvi poslovi između tužitelja i tih poslovnih partnera još nisu bili sklopljeni ... Radi se bez daljnjega o nelojalnom odnosu tužitelja kao radnika prema tuženiku kao poslodavcu, koja se u svojoj ukupnosti ne može nego ocijeniti kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa."
Dakle, natjecanje radnika s poslodavcem može se ostvariti ne samo sklapanjem konkretnog posla (ugovora) već i jasno izraženom namjerom radnika da za sebe ili trećega ostvari određenu korist koju bi u protivnom ostvario poslodavac. Svako nelojalno ponašanje radnika koje je usmjereno na konkuriranje poslodavcu još za vrijeme trajanja radnog odnosa može se okarakterizirati kao kršenje zakonske zabrane natjecanja.
