Naime, novi Zakon o radu iz 2014. godine ponešto je drukčije uredio rad u nepunom radnom vremenu, prava na plaću i druge materijalne primitke radnika koji rade u tom radnom vremenu, a propisao je i neke specifične obaveze za poslodavce kad je riječ o radnicima koji rade u nepunom radnom vremenu.
Kao i do početka primjene novog Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) i sada se nepuno radno vrijeme radnika definira kao svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena, tako da radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom duljim od četrdeset sati tjedno. Ako radnik radi kod više poslodavaca ukupno 40 sati tjedno, može sklopiti (to je novina) ugovor o radu s daljnjim poslodavcem u najduljem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost. Prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno radno vrijeme, radnik je dužan obavijestiti poslodavca o sklopljenim ugovorima o radu za nepuno radno vrijeme s drugim poslodavcem, odnosno drugim poslodavcima.
Velika novina je da je sada u Zakonu o radu u članku 62. stavku 6. jasno definirano načelo razmjernosti (pro rata temporis) prema kojem se sva prava iz radnog odnosa ostvaruju razmjerno radnom vremenu. Tako se plaća i druga materijalna prava radnika (jubilarna nagrada, regres, nagrada za božićne blagdane i slično) utvrđuju i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu (osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno).
Postavlja se pitanje što to znači „osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno“. Čini se da bi se pravo na punu božićnicu za radnike koji rade nepuno radno vrijeme, s obzirom na takvu zakonsku formulaciju, očito moralo izričito propisati. To se može učiniti pri sklapanju novih ugovora o radu ili kolektivnih ugovora odnosno pri donošenju novog pravilnika o radu. Međutim, kod postojećih pravilnika o radu, ugovora o radu, odnosno kolektivnih ugovora koji su doneseni ili sklopljeni prije 7. kolovoza 2014. kada je novi Zakon o radu (pa i odredba članka 62. stavak 6.) stupio na snagu, i koji se u pogledu prava na božićnicu za radnike koji rade u nepunom radnom vremenu nisu mijenjali, odnosno koji u tom smislu ne propisuju ništa, smatramo da se, kad je riječ o punoj božićnici, radi o stečenom pravu i da radnik koji radi nepuno radno vrijeme ne bi smio nakon 7. kolovoza 2014. dobivati manju božićnicu.
To što navedeni ugovori odnosno pravilnik o radu ne propisuje ništa posebno o pravu na božićnicu radnika koji radi nepuno radno vrijeme postat će problem kod utvrđivanja prava na božićnicu tih radnika ako se radi o primjeni ugovora o radu, kolektivnog ugovora odnosno pravilnika o radu koji su sklopljeni odnosno doneseni i nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu. No, ako se držimo premise da bi od 7. kolovoza 2014. svi sklopljeni ugovori o radu, kolektivni ugovori odnosno doneseni pravilnici o radu trebali izričito (ako se želi da radnik koji radi nepuno radno vrijeme ima punu božićnicu kao i ostali radnici) takvu odredbu sadržavati, svaki takav ugovor odnosno pravilnik o radu koji tu odredbu ne sadrži, radniku neće jamčiti pravo na punu božićnicu već samo na njezin razmjerni dio, sukladno ugovorenom nepunom radnom vremenu.
