U prekršajnopravnom sudovanju nerijetke su situacije u kojima se pojedini prekršajni postupak vodi protiv više suokrivljenika, u pravilu kao počinitelja prekršaja, te u iznimnim situacijama i kao sudionika u počinjenju prekršaja (poticatelj i pomagatelj). Takva situacija posebno je karakteristična za one prekršajne postupke koji se vode protiv pravne osobe, te ujedno i protiv odgovorne osobe u pravnoj osobi.
Međutim, i u takvim postupcima česta je situacija da žalbu protiv prvostupanjske presude podnese samo jedan ili samo neki od više suokrivljenika ili da žalba nekog od suokrivljenika koji su podnijeli žalbe bude odbačena kao nepravodobna, nedopuštena ili nepotpuna. Upravo u takvim procesnim situacijama otvara se mogućnost primjene načela beneficium cohaesionis (blagodat povezanosti, spojenosti), čije je postojanje u bitnome opravdano nastojanjem da iz formalnih razloga u istom postupku ne dođe do različitih tretiranja suokrivljenika čija je pravna situacija jednaka. Stoga je primjena tog načela propisana kako za kazneni postupak, tako i za prekršajni postupak, uz određenu razliku o kojoj više u nastavku.
Propisivanje primjene načela beneficium cohaesionis
Bitno je naglasiti da sukladno pravilu iz odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, br. 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15 – dalje: PZ) drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti (ispituje jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona) istu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, dakle, samo u žalbenom dijelu. Otklon od toga pravila sadržan je u odredbi članka 202. stavka 6. PZ-a, koja propisuje: „Ako drugostupanjski sud u povodu bilo čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist okrivljenika od koristi i za kojeg od suokrivljenika koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom smislu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji, osim ako se protiv žalitelja presudom odbija optužba zbog nastupanja zastare prekršajnog progona.“
Dakle, citiranom odredbom PZ-a propisuje se primjena načela beneficium cohaesionis i u prekršajnom pravu, koja primjena je utemeljena na načelu in favorem (u korist) okrivljenika, te će sukladno tom načelu, kada povodom bilo čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist okrivljenika (rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu ili presudom preinačio prvostupanjsku presudu) od koristi i za nekog od suokrivljenika koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom smislu, pa i u slučaju da je žalba nekog od suokrivljenika odbačena kao nepravodobna, nedopuštena ili nepotpuna, drugostupanjski sud postupiti po službenoj dužnosti kao da takva žalba egzistira.
Na gotovo identičan način primjenu toga načela regulira i Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje ZKP) tako što u članku 479. propisuje: „Ako drugostupanjski sud u povodu bilo čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženika od koristi i za kojeg od suoptuženika koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom smislu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.“
Isključenje primjene načela beneficium cohaesionis
Odredba članka 202. stavka 6. PZ-a propisuje iznimku od primjene načela beneficium cohaesionis. Naime, to načelo ne primjenjuje u slučaju kada se u postupku protiv žalitelja presudom odbija optužba zbog nastupanja zastare prekršajnog progona, a koja iznimka, prema citiranoj odredbi ZKP-a, nije propisana i u kaznenom postupku.
Dakle, nastup zastare prekršajnog progona isključuje primjenu navedenog načela, te će optužba biti odbijena samo protiv žalitelja, odnosno suokrivljenika koji je pravovremeno podnio dopuštenu i potpunu žalbu. U takvim situacijama bitno je nedvojbeno utvrditi koji je od suokrivljenika valjano podnio žalbu jer se u praksi događa, posebice u prekršajnim postupcima protiv pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi, da iz sadržaja same žalbe ili potpisa na njoj ne proizlazi jasno koji je od više suokrivljenika podnio žalbu.
U tom smislu ističemo da je, iako bezuspješno, osporavana ustavnost članka 202. stavka 6. PZ-a, jer je postojalo mišljenje da je kod propisivanja uvjeta nastupanja zastare neosnovano isključeno načelo beneficium cohaesionis, pa da je to u suprotnosti s načelima prava na pravično suđenje i jednakosti građana pred zakonom. Međutim, u rješenju broj U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. (NN 77/09), Ustavni sud ističe kako polazi od načela pravičnosti prema kojem ne bi bilo ustavnopravno prihvatljivo da se načelo beneficium cohaesionis primjenjuje u prekršajnom postupku i u slučaju zastare prekršajnog progona, i u odnosu na onoga počinitelja prekršaja koji se složio s odlukom o prekršaju te je izvršio, pri tome naglašavajući da je člankom 202. stavkom 6. PZ-a uvažena mješovita (postupovno-materijalna) narav instituta zastare i prihvaćena je pretpostavka da je nepodnošenjem žalbe okrivljenik tacite (šutke) prihvatio presudu, jer je zastara strogo osobna okolnost povezana uz prekršajnu odgovornost i ne može se automatizmom primijeniti na druge okrivljenike.
Primjena načela beneficium cohaesionis
Dakako, bitno je istaći da se ovo načelo ne primjenjuje samo u redovitom prekršajnom postupku, odnosno u žalbenom postupku. Naime, nadležni prekršajni sudovi iz članka 94. stavka 2. PZ-a (prekršajni sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu) dužni su primjenjivati to načelo u postupku po prigovoru protiv prekršajnog naloga (prigovor podnesen zbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi, oduzimanja predmeta prekršaja ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga) sukladno članku 238. stavku 11. PZ-a, koji izrijekom i upućuje na odgovarajuću primjenu odredbi PZ-a o žalbenom postupku, što onda podrazumijeva i primjenu odredbe članka 202. stavka 6. PZ-a (primjerice: prekršajnim nalogom dva okrivljenika proglašena su krivima zbog istog prekršaja, a samo je jedan od njih podnio prigovor zbog odluke o kazni, te sud utvrdi da je djelo prekršaja pogrešno pravno označeno, čime je počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava, pa postupajući po službenoj dužnosti nadležni sud mijenja pravnu oznaku prekršaja, kako u odnosu na okrivljenika koji je podnio prigovor, tako, primjenjujući načelo beneficium cohaesionis, i u odnosu na okrivljenika koji nije podnio prigovor). Isto tako, načelo beneficium cohaesionis dužni su primjenjivati i drugi prekršajni sudovi u postupku po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga iz članka 244. stavka 2. PZ-a (prigovor podnesen zbog izrečene sankcije iz članka 239. stavka 4. PZ-a).
Također i u postupku odlučivanja o zahtjevu za obnovu prekršajnog postupka, kao izvanrednom pravnom lijeku, propisana je primjena načela beneficium cohaesionis u odredbi članka 215. stavka 9. PZ-a, prema kojoj ako sud ustanovi da razlozi zbog kojih je dopustio obnovu (propisani člankom 214. stavkom 1. PZ-a) postoje i za kojeg suokrivljenika koji nije podnio zahtjev za obnovu prekršajnog postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji. Valja napomenuti da se zahtjev za obnovu postupka, sukladno članku 215. stavku 3. PZ-a, u svezi članka 94. stavka 1. točke 4. PZ-a, podnosi prekršajnom sudu koji je sudio u prijašnjem postupku i donio prvostupanjsku odluku, a koji i odlučuje o takvom zahtjevu.
Problem izvršenja odluke o prekršaju i nastupa zastare izvršenja
Dakako da primjena načela beneficium cohaesionis otvara i određena pitanja, pa je tako posebno zanimljivo pitanje vezano uz izvršenje odluke o prekršaju, odnosno u kojem trenutku započeti s izvršavanjem takve odluke u odnosu na suokrivljenika koji nije podnio žalbu (podrazumijevaju se i slučajevi podnošenja nepravovremene, nedopuštene ili nepotpune žalbe). Naime, u praksi se događaju slučajevi da je u odnosu na suokrivljenika koji nije podnio žalbu započelo izvršenje ili je već izvršena odluka o prekršaju u trenutku kada je drugostupanjski sud, primjenom načela beneficium cohaesionis, po službenoj dužnosti, primjerice, preinačio pobijanu presudu tako da je oslobodio od optužbe sve suokrivljenike zbog toga što djelo za koje se protiv suokrivljenika vodi postupak nije propisano kao prekršaj, čime je na štetu okrivljenika bila ostvarena povreda materijalnog prekršajnog prava, a što je posebno karakteristično kod nepostojanja pravnog kontinuiteta određenog prekršaja uslijed izmjene relevantnog propisa. Nešto manji problem bit će u slučaju izvršenja novčane kazne, jer se naknadno može odrediti i povrat iznosa naplaćenog na ime izrečene novčane kazne sukladno propisima o izvršavanju Državnog proračuna, no, sasvim je izvjesno da će u takvim slučajevima izvršenje kazne zatvora izazvati veliki problem.
Podredno navedenom, možemo istaknuti da je odredbom članka 14.a stavka 2. PZ-a propisano da zastara izvršenja kazne zatvora, odnosno supletornog zatvora, rada za opće dobro i zaštitnih mjera ne teče za vrijeme njihova izvršavanja, a čime je isključena mogućnost da tijekom izvršavanja takvih prekršajnopravnih sankcija nastupi zastara, pa da se poradi toga obustavlja izvršavanje tih sankcija. Time je riješena i dvojba o tome može li nastupiti zastara izvršenja takvih sankcija ako za vrijeme njihova izvršenja istekne zastarni rok. Dakle, odgovor je da ne može, što znači da će se izvršiti u cijelosti u slučaju da je njihovo izvršavanje započelo i samo dan prije nastupa zastare izvršenja. K tome, važno je istaći da odredba članka 14.c PZ-a propisuje da se na zastaru izvršenja prekršajnopravne sankcije primjenjuje rok zastare propisan u vrijeme počinjenja prekršaja. To znači da se za sve prekršaje počinjene do 1. lipnja 2013., bez obzira kada je donesena pravomoćna odluka o prekršaju, primjenjuje rok koji je bio zakonom propisan u vrijeme počinjenja tog prekršaja (do tog dana PZ je propisivao relativni zastarni rok od dvije godine i apsolutni zastarni rok od tri godine), dok se za sve prekršaje počinjene 1. lipnja 2013. i nakon toga primjenjuje zastarni rok propisan sada aktualnim člankom 14. PZ-a, dakle, jedinstveni trogodišnji zastarni rok.
U tom smislu potrebno je naglasiti da pravomoćnost odluke o prekršaju može biti materijalna i formalna, s time da formalna pravomoćnost može biti djelomična i potpuna. Najzanimljivija nam je djelomična formalna pravomoćnost koja postoji onda kada se u odnosu na neko djelo ili u odnosu na nekog od okrivljenika odluka o prekršaju ne može pobijati, uz napomenu da takva djelomična formalna pravomoćnost u određenim slučajevima naknadno može prestati, a jedan od razloga je upravo i propisana primjena pravila iz članka 202. stavka 6. PZ-a, dakle primjena načela beneficium cohaesionis. S obzirom na to, kod formalne djelomične pravomoćnosti treba oprezno postupati s početkom izvršenja odluke o prekršaju i bilo bi oportuno pričekati potpunu formalnu pravomoćnost odluke - kada se odluka niti u jednom dijelu niti od bilo kojeg sudionika u postupku više ne može pobijati.
Međutim, kao posljedica takvog čekanja potpune pravomoćnosti odluke javlja se daljnji problem, a to je mogućnost nastupa zastare izvršenja prekršajnopravnih sankcija koja nastupa protekom tri godine od pravomoćnosti odluke kojom je izrečena prekršajnopravna sankcija, sukladno članku 14. stavku 1. PZ-a. Takvog problema, u pravilu, neće biti u odnosu na izvršenje oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta i troškova prekršajnog postupka, s obzirom da izvršenje oduzimanja imovinske koristi ne zastarijeva, dok izvršenje odluke o oduzimanju predmeta i troškovima prekršajnog postupka zastarijeva po proteku pet godina od pravomoćnosti odluke kojom je ono izrečeno, sukladno članku 14.b stavku 1. i 2. PZ-a.
Tako na sudu izvršenja ostaje da donese odluku o početku izvršenja odluke o prekršaju u odnosu na suokrivljenika koji nije podnio žalbu, pri tome određujući prioritet između rizika da drugostupanjski sud eventualno može primijeniti načelo beneficium cohaesionis te rizika da čekanje na potpunu pravomoćnost u konačnici može rezultirati zastarom izvršenja prekršajnopravnih sankcija u odnosu na toga suokrivljenika, uz napomenu da se izrečena prekršajnopravna sankcija neće moći izvršiti niti u slučaju smrti osuđenika (članak 152. stavak 9. PZ-a), odnosno u slučaju prestanka postojanja pravne osobe koja nema pravnog sljednika (članak 59. stavak 3. PZ-a), a koje okolnosti se također mogu ostvariti u vremenu očekivanja potpune pravomoćnosti.
Na kraju možemo taksativno navesti najvažnije karakteristike načela beneficium cohaesionis u prekršajnom pravu, a te su da:
- predstavlja otklon od pravila da se pobijana odluka o prekršaju ispituje samo u žalbenom dijelu
- za razliku od kaznenog postupka, nastup zastare prekršajnog progona isključuje primjenu navedenog načela
- se primjenjuje u postupku po žalbi, u postupku po prigovoru (zbog izrečene prekršajnopravne sankcije) protiv prekršajnog naloga i obaveznog prekršajnog naloga, te u postupku odlučivanja o zahtjevu za obnovu prekršajnog postupka, kao izvanrednom pravnom lijeku
- njegovom primjenom prestaje djelomična formalna pravomoćnost, pa je u pravilu uputno pričekati s početkom izvršenja odluke o prekršaju do potpune pravomoćnosti odluke o prekršaju.
Željko Kudrić, dipl. iur.
