Rasprava oko prestanka korištenja žigova u poslovnom prometu, prema određenim informacijama, javila se kao reakcija na tri odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako je Vrhovni sud u svojoj odluci broj II Rev-42/01-2 od 9. svibnja 2002., odlučujući o reviziji, utvrdio da nedostatak žiga na bankarskoj garanciji odnosno činjenica da je žig koji se nalazio na bankarskoj garanciji prije toga poništen oglasom u Narodnim novinama, ne predstavlja odlučnu činjenicu niti bitnu pretpostavku valjanosti ugovora o bankarskoj garanciji. Uporište za tu svoju tvrdnju Vrhovni sud pronašao je u odredbi članka 72. prijašnjeg Zakona o obveznim odnosima prema kojem se za sastavljanje isprave ne traži kao uvjet njezine valjanosti da se na njoj nalazi žig ili valjani žig ugovornih strana. Prema stajalištu Vrhovnog suda dovoljno je da je ugovor, u predmetnom slučaju bankarska garancija, potpisan od strane osoba ovlaštenih za zastupanje društva.
Identično stajalište o gotovo istovjetnom pravnom pitanju Vrhovni sud zauzeo je i u svojoj odluci broj II Rev-5/00-2 od 1. travnja 2003., također navodeći da za valjanost ugovora o bankarskoj garanciji nije mjerodavan žig potpisnika već su mjerodavne činjenice upisane u sudskom registru odnosno da je ugovor potpisan od strane osoba ovlaštenih za zastupanje društva u okviru njihovog ovlaštenja za zastupanje.
U svojoj odluci broj II Rev 145/1999-2 od 25. ožujka 2003., Vrhovni sud je također stajališta da za pravovaljanost pravnog posla nije potreban žig. U tom slučaju radilo se o situaciji u kojoj je stranka izdala punomoć koja nije bila ovjerovljena žigom punomoćnika već samo potpisom osobe ovlaštene za zastupanje. Uporište u toj svojoj tvrdnji Vrhovni sud pronalazi u odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 750.) koje uređuju nalog.
Treba napomenuti da se iznesena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnose na situacije u kojima poseban zakon koji uređuje predmetno područje ili isti zakon koji uređuje drugi pravni odnos ne propisuje izrijekom upotrebu žiga. Naime, postoje ugovori za koje Zakon o obveznim odnosima propisuje upotrebu žiga i to pod prijetnjom ništetnosti određenog ugovora. Tako, primjerice, taj Zakon uređujući pitanje štednih knjižica u članku 1044. izričito propisuje da upisi u štednu knjižicu moraju biti ovjerovljeni žigom i potpisom osobe ovlaštene za zastupanje banke. Ako ti uvjeti ne bi bili kumulativno ispunjeni, takav upis bio bi ništetan. Isto propisuje i važeći Zakon o obveznim odnosima u članku 999.
U pravu Republike Hrvatske postoji veliki broj zakona i podzakonskih akata koji uređuju problematiku pečatiranja pojedinih dokumenata. Primjerice, Zakon o sudovima u članku 13. izričito propisuje da sud ima svoj pečat, dok Sudski poslovnik u članku 62. propisuje da se sudska presuda mora ovjeroviti pečatom. Slične odredbe nalazimo i u Zakonu o parničnom postupku koji uređuje problematiku dostave pismena (članak 133.c) ili članku 88. Općeg poreznog zakona prema kojem se porezno rješenje mora ovjeroviti potpisom i pečatom.
Poticaj za pisanje ovog članka upravo je započeta praksa određenih državnih institucija koje su počele uklanjati pečate sa službenih dokumenta. Tako, primjerice, Državni zavod za mjeriteljstvo u posljednjim izmjenama Pravilnika o utvrđivanju sukladnosti vozila na dva ili tri kotača i četverocikala iz Priloga II. uklanja žig. Također je on uklonjen i iz Pravilnika o uvjetima i načinu polaganja ispita za ovlaštenog servisera te obliku i sadržaju službene iskaznice ovlaštenog servisera.
Intencija državne uprave da započne s postupkom postupnog uklanjanja žigova iz službene dokumentacije i nije nužno loša ideja, ali smatramo da bi morala biti praćena adekvatnom zamjenom za žigove u prometu. Republika Hrvatska ima kvalitetan Zakon o elektroničkom potpisu koji je donesen još 2002. godine. Primjenom toga zakona u praksi bi se zasigurno mogla provesti svojevrsna tranzicija od jednog već pomalo arhaičnog načina ovjere dokumentacije na jedan moderniji, primjereniji današnjem vremenu i u konačnici puno sigurniji način ovjere službene dokumentacije.
Daniel Deković, dipl. iur.
