Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, među ostalim, uređuje i zaštitu posjeda nekretnine u slučajevima uznemiravanja ili oduzimanja posjeda. Prema odredbama članka 21. toga Zakona, pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo. To pravo zajamčeno je čak i posjedniku koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja. Dakle, i on ima pravo štititi svoj posjed, samo ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je bio samovlasno oduzeo, no, smjet će i to nakon što mu posjed postane miran.
Rok za zaštitu posjeda relativno je kratak: pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja.
Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći. Sudsku zaštitu posjeda uređuje članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. To znači da se u parnici zbog smetanja posjeda sud neće upuštati u raspravljanje o pravu na posjed tužitelja i tuženika, pravnom temelju tog posjeda te (ne)poštenju posjednika. Što se parničnih prigovora tiče, treba istaknuti da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati samo u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.
Tako se u jednom predmetu (Županijski sud u Rijeci, br. Gž-2570/12 od 21. siječnja 2013.), odlučivalo o pitanju smije li osoba koja je ovlaštena temeljem rješenja o izvlaštenju (korisnik izvlaštenja), stupiti u posjed izvlaštene nekretnine „na svoju ruku“, odnosno smije li izvan propisanog postupka sama isključiti prijašnjeg posjednika iz posjeda?
Naime, sud prvog stupnja utvrdio je da je sporna nekretnina, u naravi stan u suterenu, izvlaštena od tužitelja na prijedlog Grada R. Utvrdio je i da je tužitelj, nakon primitka naknade koju je prvotuženik kao korisnik izvlaštenja uplatio u sudski polog, bio dužan predati nekretninu u posjed prvotuženiku. Budući da je prvotuženik imao ovlast za stupanje u posjed predmetne nekretnine iz ovršnog rješenja o izvlaštenju, prvostupanjski sud je utvrdio da se njegova radnja ulaska u posjed ne može smatrati smetanjem posjeda jer u toj radnji nema elemenata samovlasti. Budući da je sam tužitelj tvrdio da su drugo i trećetuženik po ovlaštenju prvotuženika izvršavali radnje smetanja, sud je utvrdio da ni u njihovom postupanju nije bilo elemenata samovlasti.
Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da nije sporno da su drugo i trećetuženik, a po nalogu prvotuženika, srušili zgradu u kojoj se nalazio predmetni stan. Nije sporno ni da je rješenjem Ureda državne uprave PGŽ-a prihvaćen prijedlog Grada R. za potpunim izvlaštenjem stana u vlasništvu A. R. za korist prvotuženika, kao i da je određena naknada za izvlaštenje koju je Grad R. uplatio u sudski depozit. Istim rješenjem naloženo je tužitelju da po pravomoćnosti rješenja preda predmetnu nekretninu prvotuženiku, a nije sporno ni da je to rješenje pravomoćno.
U smislu odredbe članka 20. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, eventualno smetanje i oduzimanje posjeda ne bi se smatralo samovlasnim smetanjem posjeda u slučaju da je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda, odnosno drugog tijela donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, drugostupanjski sud pogrešnim smatra utvrđenje suda prvog stupnja da u postupanju tuženika nema protupravnosti jer da se stupanje u posjed temelji na aktu državne vlasti. Taj je sud stajališta da odluka o izvlaštenju vlasnika ne ovlašćuje da izvan propisanog postupka (ovrhe) sam isključuje prijašnjeg posjednika iz posjeda. Protupravnosti ne bi bilo kada kod tuženika u trenutku pribave posjeda spornog zemljišta ne bi postojala svijest odnosno znanje da se poduzetom radnjom smeta tuđi posjed.
Dakle, korisnik izvlaštenja ne smije sam, na svoju ruku, mimo propisanog postupka ulaska u posjed u postupku izvlaštenja, isključiti prijašnjeg posjednika iz posjeda.
