Ustavni sud donio je odluku broj U-III-77/2015 od 10. prosinca 2015. i odbio ustavnu tužbu kojom podnositelj osporava presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-841/14-2 od 30. svibnja 2014., donesenu u parničnom postupku radi utvrđenja očinstva. Tom je presudom kao neosnovana odbijena žalba podnositelja (tuženika u parničnom postupku) i potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu kojom je utvrđeno da je pok. M. M. (sin tuženika) biološki otac mldb. X. Y. (tužitelja), rođenog 31. svibnja 2011. u Slavonskom Brodu od majke I. V.
Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 19., 26. i 29. stavcima 1. i 4. Ustava Republike Hrvatske, kao i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Parnični postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, pokrenuo je mldb. tužitelj X. Y., zastupan po majci i z.z. I. V., tužbom pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu s tužbenim zahtjevom na utvrđenje očinstva. Tužbeni zahtjev podnesen je protiv nasljednika presumiranog oca (tužiteljevog djeda), sukladno članku 74. stavku 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07, u nastavku: ObZ), budući da osoba za koju se tvrdi da je otac djeteta nije živa (presumirani otac smrtno je stradao u prometnoj nesreći prije rođenja djeteta).
Prvostupanjski sud ocijenio je vjerodostojnima iskaze saslušanih svjedoka u odnosu na činjenicu da su majka mldb. tužitelja i njegov pok. biološki otac bili zaručeni u vrijeme djetetovog začeća, da su i njihovi roditelji bili upoznati s činjenicom njihove veze i planova za vjenčanje i zajedničku budućnost. Također je provedeno i medicinsko vještačenje radi utvrđivanja očinstva metodom DNA analize te je utvrđeno da je pok. M. M. biološki otac mldb. tužitelja. Tuženik je osporio nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je vještačenje nezakonito provedeno.
Punomoćnik tuženika nije imao primjedbi na sam nalaz i mišljenje liječnika vještaka iako navodi i nadalje da je vještačenje provedeno na osnovi nezakonite dokumentacije i uzoraka prijavljenih na nezakonit način, no i nakon nedvojbenog iskaza vještaka da je moguće i dopušteno utvrđenje očinstva i temeljem uzoraka roditelja pokojnog M. M., u konkretnom slučaju oca M. M., rekonstrukcijom mogućeg genotipa M. M. uz dostupne ranije izuzete uzorke I. V. i mlt. X. Y., a posebice da se radi o muškom djetetu čime je nedvojbeno moguće dokazati direktnu mušku lozu odnosno postojanje identičnog spolnog kromosoma kod oca pok. M. M. i tužitelja.
Sud je prihvatio medicinsko vještačenje zakonitim, objektivnim, realnim i provedenim u skladu s pravilima struke. Vještačenje je provedeno temeljem uzoraka koji su izuzeti povodom obdukcije tijela pok. M. M., kako to proizlazi iz nalaza vještaka i Zapisnika koji je sastavljen u Županijskom sudu u Slav. Brodu, obdukcija provedena od strane specijaliste patologije i sudske medicine u nazočnosti istražnog suca. Medicinskim vještačenjem je s velikom vjerojatnosti utvrđeno da je sin tuženika, M. M. biološki otac mlt. tužitelja (99,999998630%). Također, tuženik je imao dodatnu mogućnost za provođenjem medicinskog vještačenja uzimanjem uzoraka roditelja odnosno tuženika i provođenjem rekonstrukcije mogućeg genotipa, međutim, tuženik nije predložio daljnje medicinsko vještačenje, a niti vještačenje po drugom vještaku.
Povodom žalbe tuženika, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu te da su izvedeni svi predloženi dokazi, koji su pravilno cijenjeni. Ističe i da Zakon o parničnom postupku ne sadrži pravni pojam nezakonitog dokaza, ta da taj pojam sadrži Zakon o kaznenom postupku.
Nezadovoljan ishodom postupka, podnositelj je Ustavnom sudu podnio ustavnu tužbu u kojoj, između ostalog, navodi da su odluke donijete na temelju nezakonitih dokaza, uslijed čega su povrijeđena njegova zakonska i ustavna prava. Ističe da je iz podataka iz spisa evidentno da je drugostupanjski sud u odluci zauzeo stav da nezakoniti dokaz nije pojam građanskog prava, već da je to pojam koji je sadržan u Zakonu o kaznenom postupku, pa da je uslijed toga prvostupanjska odluka donijeta na zakonit način. Nasuprot, podnositelj ustavne tužbe smatra da je odredbom članka 29. stavak 4. Ustava RH izrijekom propisano da se dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu uporabiti u sudskom postupku, pri čemu je ova odredba općenitog karaktera i samim time trebala bi se odnositi na sve sudske postupke kako građanske, tako i kaznene. Podnositelj nadalje navodi zašto smatra da su u nižestupanjskim postupcima odluke donesene na temelju nezakonitih dokaza te navodi sudsku praksu Vrhovnog suda za koju smatra da govori u prilog njegovim tvrdnjama o odlučivanju sudova na temelju nezakonitih dokaza te također spominje i praksu Europskog suda za ljudska prava u određenim predmetima (vidi točku 4. Odluke USRH).
U svojoj ocjeni Ustavni sud ističe da su u spornoj pravnoj situaciji presuđivala tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Razvidno je da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud osporene presude donijeli sukladno mjerodavnom pravu Republike Hrvatske te da su pravna stajališta i jedinstvena primjena zakona obrazložena valjano, jasno i na ustavnopravno prihvatljiv način.
U odnosu na podnositeljev prigovor o potrebi analogne primjene članka 29. stavka 4. Ustava na kaznene i parnične postupke, Ustavni sud ističe da je već ranije u svojim odlukama izrazio stajalište da prilikom ocjenjivanja koji će dokaz uzeti kao zakonit ili nezakonit, sudovi nemaju jednaka ograničenja kad odlučuju u građanskim odnosno u kaznenim predmetima. Zakon o parničnom postupku ne sadržava odredbu koja bi navela definiciju što se smatra nezakonitim dokazom, dok se Zakonom o kaznenom postupku izričito propisuje koji se dokazi smatraju nezakonitima. Prilikom odlučivanja jesu li određeni dokazi „pribavljeni na nezakonit način“ sudovi kod odlučivanja u građanskim predmetima imaju veću slobodu djelovanja. Istovjetno je stajalište zauzeo i Europski sud za ljudska prava u predmetu Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev broj 34499/06): „18. Zahtjevi obuhvaćeni konceptom pravičnog saslušanja nisu nužno identični u predmetima koji se odnose na građanska prava i dužnosti, i u predmetima u kojima se odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Ovu tvrdnju potvrđuje odsutnost detaljnih odredbi poput paragrafa 2. i 3. članka 6. u odnosu na drugu skupinu predmeta. Stoga, iako su te odredbe relevantne izvan okvira kaznenog prava (vidi mutatis mutandis, Albert i Le Compte protiv Belgije, presuda od 10. veljače 1983, serija A. br. 58, str. 20, par. 39.), države stranke vodeći građanske postupke imaju veću slobodu djelovanja nego kad odlučuju u kaznenim predmetima (vidi Pitkanen protiv Finske, br. 30508/96, par. 59., 9. ožujak 2004.).“
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da se kod procjenjivanja opravdanosti korištenja dokaza vještačenjem na temelju DNA analize, rađene na temelju uzorka kosti pokojnika nakon provedene obdukcije, sud rukovodio opravdanim razlozima i za takvo je svoje postupanje u obrazloženjima presuda naveo dostatne i relevantne razloge. Ustavni sud je utvrdio da je obdukcija provedena odmah nakon prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao M. M. (24. prosinca 2010.). Mldb. tužitelj ustao je tužbom radi utvrđenja očinstva 18. listopada 2011., u kojem je postupku Općinski sud u Slavonskom Brodu zatražio od Medicinskog fakulteta u Osijeku provođenje medicinskog vještačenja DNA analizom na osnovi izuzetih uzoraka, budući da je to najpouzdanija metoda dokazivanja očinstva s visokim postotkom vjerojatnosti koji praktički isključuje pogrešku, te je uobičajeno i posve opravdano da se presude u paternitetskim sporovima donose na temelju medicinskog vještačenja. Tuženik je, ako smatra da bi time bila ugrožena njegova ili prava pokojnika, imao mogućnost predložiti vještačenje uzimanjem vlastitog uzorka za analizu, no iz parničnog spisa i iz obrazloženja osporenih presuda razvidno je da nije predložio niti novo vještačenje niti vještačenje po drugom vještaku.
Uzimajući u obzir važnost i opravdanost interesa djeteta na saznanje vlastitog porijekla, koje pravo proizlazi i iz Konvencije o pravima djeteta (New York 20. studenoga 1989.), naročito u situaciji kada otac više nije živ pa do ostvarenja tog interesa nije ni moglo doći na drugačiji način, Ustavni sud ocjenjuje da načinom na koji su sudovi postupali u konkretnom slučaju niti osporenim presudama koje su iz tog postupka proizašle, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, kao ni članak 6. Konvencije. Domaća i strana sudska praksa, na koju se podnositelj u ustavnoj tužbi poziva, uopće nije relevantna u konkretnom slučaju i ne može se primijeniti.
Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositelja vezani uz članke 14. stavak 2., 19. stavak 1., 26. i 29. stavak 4. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
