Novi institut uređen je člancima 57. i 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14, u nastavku: ZOI), te se odnosi na dva kruga osoba.
Člankom 57. ZOI-a propisano je da za nekretnine za koje je stranoj osobi prestalo pravo vlasništva na temelju članka 358. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i nekretnine koje strana osoba ne može steći nasljeđivanjem na temelju članka 358. stavka 3. toga Zakona naknada se, po zahtjevu strane osobe, određuje u postupku i na način propisan ZOI-om, a obveznik naknade je Republika Hrvatska. Takav položaj stranih osoba izvire iz članka 358. i 358.b Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Dakle, u slučajevima kada strana osoba ne može, na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva odnosno steći vlasništvo nekretnine koju bi inače stekla nasljeđivanjem, ona ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju, kao da joj je ta nekretnina oduzeta u postupku izvlaštenja. Stoga je sada propisano da se nakon što se pravomoćno utvrdi, primjerice, rješenjem javnog bilježnika da neka strana osoba ne može naslijediti poljoprivredno zemljište, to rješenje dostavlja uredu državne uprave koji je mjesno nadležan (prema području na kojem se nalazi to zemljište) i koji bi trebao pokrenuti postupak određivanja naknade. U tom postupku protustranka je Republika Hrvatska koju zastupa nadležno općinsko državno odvjetništvo.
Prema Sporazumu o pridruživanju s Europskom unijom državljani Europske unije ne mogu stjecati pravo vlasništva poljoprivrednog zemljišta sedam godina od dana stupanja na snagu tog Sporazuma, 1. srpnja 2013.
Člankom 58. ZOI-a propisan jedrugi slučaj u kojem se primjenjuje ovaj institut prava izvlaštenja. Naime, u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica naknada se, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje na temelju ZOI-a.Prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu na temelju akta o određivanju granica pomorskog dobra i ovjerovljenog geodetskog elaborata.
Taj članak odnosi se na slučajeve proširenja granice pomorskog dobra što je materija uređena Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, br. 158/03, 100/04,141/06 i 38/09) koji u članku 118. stavku 4. propisuje da ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom, na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju. Postupak se pokreće po zahtjevu vlasnika za određivanje naknade. Obveznik plaćanja naknade je Republika Hrvatska.
Postupak određivanja naknade
Članak 59. ZOI-a uređuje postupak određivanja naknade. Upravni postupak uvijek započinje podnošenjem zahtjeva uredu državne uprave po mjestu na kojem se nalazi nekretnina, i po službi nadležnoj za imovinsko-pravne odnose.
Po podnošenju urednog zahtjeva vlasnika za određivanje naknade iz članka 57. i 58. ZOI-a nadležno tijelo, po službenoj dužnosti, u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva, osigurava dokaze o stanju i vrijednosti nekretnine za koju se traži određivanje naknade (nalaz i mišljenje vještaka ili procjene procjenitelja) odgovarajućom primjenom članka 27. ZOI-a. Dakle, mora se zakazati očevid, imenovati vještaka i pregledati zemljište za koje se određuje naknada.
U roku od osam dana od dana kada su osigurani dokazi o stanju i vrijednosti nekretnine, nadležno tijelo zakazat će usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade, a radi pripremanja usmene rasprave strana osoba odnosno prijašnji vlasnik nekretnine iz članka 58. stavka 1. ZOI-a i obveznik naknade mogu, pisanim putem, podnijeti svoje ponude.
Postupak i način određivanja naknade uređen je kao upravni postupak, sa svim jamstvima prava na žalbu i upravnog spora. Visina naknade određuje se sukladno postupovnim odredbama Glave VI. Zakona kao u slučajevima potpunog izvlaštenja nekretnina.
Ujedno je propisana, zbog nastojanja da se ovakvi postupci riješe mirnim putem, mogućnost stavljanja ponuda da se o njima na usmenoj raspravi očituju vlasnik i obveznik plaćanja naknade i eventualno sklopi nagodba. Sve troškove ovih postupaka snosi država.
Ova glava Zakona u primjeni je (tek) od 1. siječnja 2016., ali se primjenjuje na sve slučajeve koji će do tada nastati.
Treba se nadati da će ovaj novi institut od 1. siječnja 2016. konačno zaživjeti u praksi i da će u mnogim slučajevima (naročito proširenja granice pomorskog dobra) biti određena tržišna naknada za zemljište na kojem ne može postojati pravo vlasništva (bilo svih ili samo stranih osoba).
Tome valja nadodati da je Ustavni sud ocjenjivao ustavnost članka 358.b ZV-a te je rješenjem broj: U-I-2249/2009 od 15. listopada 2014. odbio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti tog dijela ZV-a. Među ostalim, Ustavni sud je utvrdio da je u ovom slučaju (u člancima 57. i 58. ZOI-a) riječ o dopunama režima pod kojim strane osobe (ne)mogu stjecati pravo vlasništva u Republici Hrvatskoj, koji režim zakonodavac uređuje i mijenja sukladno izričitoj ovlasti iz članka 48. stavka 3. Ustava. Propisano je posebno pravo na naknadu za nekretnine na kojima je stranoj osobi prestalo pravo vlasništva kao i naknadu za nekretnine koje strana osoba ne može steći nasljeđivanjem, te je određeno da tu naknadu isplaćuje Republika Hrvatska, kao obveznik naknade, a pravo na naknadu utvrđuje se rješenjem o nasljeđivanju.
Dakle, u ovom slučaju, riječ je o primjeni drugog pravila ustavnog jamstva prava vlasništva koje je sadržano u članku 50. stavku 1. Ustava. Ono uređuje oduzimanje, odnosno ograničavanje vlasništva koje se neće smatrati ustavnopravno nedopuštenim ako je propisano zakonom, ako je u interesu Republike Hrvatske i ako je za tako oduzeto, odnosno ograničeno vlasništvo osigurana i isplaćena naknada u tržišnoj vrijednosti oduzete, odnosno ograničene imovine. Ono, dakle, dopušta miješanje države u pravo vlasništva kad je to u interesu Republike Hrvatske. Svako miješanje u vlasništvo koje je oduzeto u interesu Republike Hrvatske (općem interesu), bilo da je riječ o oduzimanju ili ograničenju vlasništva, pretpostavlja naknadu tržišne vrijednosti koja je vlasnicima zajamčena Ustavom.
Zakonodavac je postupio sukladno navedenom pravilu te je propisao da se za svako oduzimanje vlasništva stranoj osobi isplaćuje naknada u visini tržišne naknade za nekretninu na kojoj prestaje pravo vlasništva. Osim toga, nakon podnošenja prijedloga, zakonski režim iz članka 358.b ZV-a nadopunjen je na način da je jasno propisano da strana osoba zahtjev za određivanje i isplatu naknade podnosi nadležnom tijelu (prema članku 16. ZOI-a to su stvarno i mjesno nadležni uredi državne uprave odnosno nadležni ured Grada Zagreba za postupke izvlaštenja), koje je dužno po službenoj dužnosti donijeti odluku o visini naknade u postupku koji je propisan člankom 59. ZOI-a.
Stoga je Ustavni sud ocijenio da nakon donošenja ZOI-a, nije sporno pitanje tko i u kojem postupku isplaćuje naknadu u tržišnoj cijeni za nekretnine iz članka 358. ZV-a stranim fizičkim i pravnim osobama.
dr. sc. Robert Peček, Zagreb.
