Kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika (što je moguće i u konkretnom slučaju), svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine, a kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik služnosti koja tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo, odnosno svaki mora propuštati radnje glede poslužne nekretnine koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne služnosti.
Nadalje, na temelju članka 190. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: ZV) vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima, a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom. Sadržaj prava hodanja stazom te prostor za izvršavanje tog prava uređeni su stavcima 2. i 3. istog članka.
Sukladno navedenim odredbama ZV-a, vlasnik nekretnine, eventualni suvlasnik (supruga, dijete ili neka druga osoba), odnosno zajednički vlasnik, kao ovlaštenici, imaju pravo u izvršenju služnosti puta prolaziti poslužnom nekretninom, s tim da pravo prolaza po povlasnoj nekretnini imaju, u smislu članka 190. stavka 1. ZV-a, ukućani i posjetitelji.
Što se tiče izvršavanja služnosti, ZV pravila o tome jasno propisuje u članku 177. Naime, ovlaštenik prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti. Ovlaštenik prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar. Vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti, ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno.
U svezi procjene je li određeni način izvršavanja služnosti prolaza i provoza širenje protivno zabrani iz članka 177. ZV-a ili ne, postoji jedna zanimljiva sudska odluka u kojoj je zauzeto stajalište o tom pitanju. Radi se o Odluci Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-2962/12-2, od 6. veljače 2014.,u kojoj je kao ključno navedeno:
Tuženik je priznao postojanje prava služnosti prolaza i provoza preko njegovih nekretnina, a za korist nekretnina tužiteljice, ali ne u zatraženoj širini od 2,5 metara, već u širini od 2 metra.
Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje postojanje prava služnosti provoza i prolaza preko predmetnih nekretnina tuženika, a za korist nekretnina tužiteljice u širini od 2 metra iz razloga što iz izvedenih dokaza utvrđuje da tužiteljica nije tijekom postupka dokazala da bi predmetnu služnost koristila duže od 20 godina, kao pošteni posjednik u širini od 2,5 metara. Naime, prvostupanjski sud je naložio mjerničkom vještaku, prilikom vršenja očevida na licu mjesta, da izmjeri širinu poljoprivrednih strojeva koje posjeduje tužiteljica i koristi za obradu svojih nekretnina, te je utvrdio da se radi o poljoprivrednim strojevima širine veće od 2 metra, jer berač ima širinu 2,65 metara, prikolica 2,05 metara, međutim, utvrđuje da je tuženik prigovarao sinu tužiteljice u vezi korištenja predmetnog puta i prolaska strojevima koje je tužiteljica nabavljala nakon smrti oca (umro 23. listopada 1999.), pa zaključuje da računajući od tada, pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu – 13. srpnja 2011., tužiteljica nije dosjelošću stekla pravo služnosti predmetnog puta za pristup na svoje nekretnine u širini većoj od 2 metara.
Takav zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan, jer iako je člankom 50. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji se primjenjivao od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997., bilo propisano da se stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro, a člankom 177. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da ovlaštenik prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti, ne može se zanemariti razvitak tehnologije i strojeva za obradu zemlje unazad 20 godina, a koje tužiteljica sa članovima svoje obitelji nedvojbeno koristi za obradu nekretnina kojih je vlasnik, a u naravi su to oranice, pa se korištenje tih strojeva umjesto strojeva koje je koristio otac tužiteljice ne može smatrati proširenjem služnosti i zbog toga nije niti bilo potrebe utvrđivati je li tužiteljica kao pošteni posjednik koristila predmetnu služnost u širini od 2,5 metara kroz vrijeme od najmanje 20 godina do podnošenja tužbe u ovom predmetu.
Budući da je prema ocjeni drugostupanjskog suda i unatoč tome što je do 1999. godine služnost preko nekretnina tuženika, a za korist nekretnina tužiteljice, postojala u širini od 2 metra, koja činjenica nije sporna te je tuženik i priznao postojanje služnosti u navedenoj širini preko svojih nekretnina, a za korist nekretnina tužiteljice, uslijed tehnološkog razvitka i modernizacije strojeva za obradu poljoprivrednog zemljišta, valjalo je utvrditi postojanje prava stvarne služnosti provoza i prolaza preko nekretnina tuženika, a za korist nekretnina tužiteljice u širini od 2,5 metara, jer je to potrebna širina prolaza i provoza za pristup na nekretninu tužiteljice, a koja je i do sada korištena i zbog toga se ne smatra proširenjem toga prava.
Dakle, izvršavanje prava stvarne služnosti puta u širini (2,5 m) većoj od prijašnje (2,0 m) zbog veće širine novih strojeva za redovnu obradu poljoprivrednog zemljišta (povlasne nekretnine), ne predstavlja samovlasno širenje postojećeg prava služnosti već je riječ o redovnom i uobičajenom načinu njezinog izvršavanja koje je posljedica tehnološkog razvitka i modernizacije, kojem se vlasnik poslužne nekretnine nije ovlašten protiviti.
