I treći hrvatski Zakon o radu od osamostaljenja Republike Hrvatske sadržava odredbe o zahtjevu za zaštitu prava. Naime, prema članku 133. Zakona o radu (NN br. 93/14) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva za zaštitu radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Dakle, pravo na tužbu ima samo onaj radnik koji ispuni uvjet prethodnog obraćanja poslodavcu odnosno zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
Treba naglasiti da ako neki zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu predviđaju postupak mirnog rješavanja spora, spomenuti rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka. Također, naglašavamo da se sve navedeno ne primjenjuje na postupak zaštite dostojanstva radnika kojeg regulira članak 134. Zakona o radu.
Dakle, možemo zaključiti da je obveza podnošenja zahtjeva za zaštitu prava uvjet za sudsku zaštitu, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
U jednoj Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (br. Revr 820/12-2, od 1. listopada 2014.) taj Sud zauzeo je stajalište o pitanju mora li zahtjev za zaštitu prava prije tužbe radnik uputiti poslodavcu i u slučaju da zahtijeva utvrđenje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Iako se radi o primjeni prijašnjeg Zakona o radu (NN br. 38/95), ta Odluka aktualna je i u primjeni važećeg Zakona o radu.
Predmet spora bio je tužiteljev zahtjev na utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama zakona, čime se smatra da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme (koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi članka 15. stavak 5. Zakona o radu (Narodne novine, br. 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), te zahtjev na isplatu po toj osnovi. Nižestupanjski sudovi odbacili su tužbu u dijelu na utvrđenje cijeneći da je riječ o tužbi predviđenoj odredbom članka 133. ZR-a, čime je tužitelj propuštanjem traženja zaštite svog povrijeđenog prava iz radnog odnosa, kako predviđa odredba članka 133. stavak 1. ZR-a, izgubio i pravo na sudsku zaštitu tog povrijeđenog prava u smislu odredbe članka 133. stavak 4. ZR-a. Budući da se zahtjev na isplatu temelji na činjenici sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koju činjenicu tužitelj nije dokazao, tužiteljev zahtjev na isplatu je odbijen.
Međutim, prema shvaćanju Vrhovnog suda u primjeni odredbe članka 133. ZR-a, kada radnik tužbom zahtijeva utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, budući da nije riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika, za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu u smislu odredbe članka 133. stavak 1. ZR-a. Odlučno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme u smislu odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08).
