U smislu rješavanja navedene dvojbe svakako treba primijeniti odredbe navedenog članka Zakona o radu, ali i određene odredbe Zakona o parničnom postupku.
Odredbama članka 133. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Nadalje je propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a to ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava u prethodno navedenim rokovima, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, ili zahtjeva za zaštitom dostojanstva radnika. Time odredba članka 133. Zakona o radu predstavlja poseban propis kojim su određeni rokovi za zahtijevanje zaštite povrijeđenog prava radnika, pa tako i rok za podnošenje tužbe.
Treba reći da i članak 282. Zakona o parničnom postupku propisuje da nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je tužba podnesena nepravovremeno, odnosno ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe ili ako nije proveden prije podnošenja tužbe zakonom propisani postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zakonom je određeno da će se tada tužba odbaciti.
Međutim, postavlja se pitanje može li sud odlučivati o tužbi kao da ona nije nepravodobno podnesena, iako je nesporno podnesena izvan rokova iz članka 133. Zakona o radu, samo zato jer za propuštanje zahtijevanja zaštite povrijeđenog prava, u rokovima i na način koji je odredbama toga članka predviđen, postoji naročito opravdani razlog na strani radnika?
Iako bi se u prvom trenutku nametalo stajalište (koje je čak i u skladu s pojedinačnom sudskom praksom nižestupanjskih sudova) da se tužba, koja je nesporno prema članku 133. Zakona o radu podnesena kao nepravodobna, ima smatrati pravodobnom jer za nepravodobnost postoji opravdani razlog, prevladalo je sasvim drugačije (i normativno ispravnije) stajalište.
Naime, člankom 117. Zakona o parničnom postupku propisano je da će stranci koja propusti ročište ili rok za poduzimanje kakve radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju odnosno dopustit će povrat u prijašnje stanje ako ocijeni da postoje opravdani razlozi za propuštanje. Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.
Nadalje, člankom 118. Zakona o parničnom postupku određeno je da se prijedlog za povrat u prijašnje stanje mora podnijeti u roku od osam dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje odnosno ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje — od dana kad je za to saznala, ali nakon proteka dva mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.
Dakle, o postojanju opravdanog razloga za propuštanje pojedine procesne radnje, pa i roka za podnošenje tužbe sud može odlučivati samo ako je radnik na način i u rokovima iz članaka 117. i 118. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, o čemu tada odlučuje posebnim rješenjem. Budući da se u takvim slučajevima prijedlog za povrat u prijašnje stanje najčešće niti ne podnese, ne može se dalje postupati „preskakanjem“ odlučivanja o opravdanosti razloga za nepravodobnost tužbe, te voditi postupak po tužbi i donositi meritornu odluku u sudskom radnopravnom postupku, jer sud smatra da je radnik propustio rokove za podnošenje tužbe u odnosu na propisanu predsudsku zaštitu prava iz opravdanih razloga.
Sud je ovlašten odlučivati o postojanju opravdanog razloga za propuštanje roka za podnošenje tužbe samo ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje, pa slijedom toga proizlazi da bi u takvim slučajevima tužbu trebalo odbaciti kao nepravodobnu. Ako tužba ne bi bila odbačena, već bi se o opravdanosti nepravodobnosti podnošenja takve tužbe odlučivalo u meritornom dijelu odluke, odnosno u dijelu kojim je odlučeno o dopuštenosti otkaza i eventualnom sudskom raskidu, bila bi počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku. Iako prethodno navedeno proizlazi već iz normativnih odrednica spomenutih odredbi Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku, potvrđeno je i stajalištem Vrhovnog suda RH i pretežite sudske prakse (npr. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-71/12-2 od 14. siječnja 2014. i sl.).
Daniel Sever, mag. iur.
