Ustavni sud RH donio je Odluku broj U-III-2975/2012 od 19. ožujka 2015. kojom je odbio ustavnu tužbu podnositelja podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1699/10-2 od 21. prosinca 2011.
Tom presudom odbijena je podnositeljeva revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-4774/09-2 od 7. travnja 2010. (u nastavku: drugostupanjska presuda), kojom je uvažena žalba tuženika (poslodavca podnositelja) i preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji broj: P-781/04-67 od 22. travnja 2009. (u nastavku: prvostupanjska presuda), na način da je odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao podnositelju Odlukom o otkazu ugovora o radu od 26. studenoga 2003. te da radni odnos podnositelja kod tuženika nije prestao.
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je podnositeljev tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku da u roku od osam dana vrati podnositelja na radno mjesto voditelja javne nabave. Tuženik je obvezan na ime izgubljene zarade podnositelju isplatiti iznos od 568.384,10 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i naloženo mu je da podnositelju naknadi parnični trošak u iznosu od 92.866,40 kuna.
U konkretnoj pravnoj stvari tuženik je nezadovoljan zloupotrebom podnositeljevog prava na kontinuirano bolovanje (od 30. prosinca 2002. do otkaza ugovora o radu, s prekidom od 1. rujna 2003. do 6. listopada 2003., kada je podnositelj na vlastiti zahtjev koristio godišnji odmor, nakon čijeg isteka je i dalje bio na bolovanju) izvanredno otkazao podnositeljev ugovor o radu. Tuženik smatra da je riječ o očitoj povredi obveze iz radnog odnosa.
Općinski sud u Opatiji je presudom broj: II-P-26/04-13 od 4. svibnja 2004. odbio podnositeljev tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja te presude slijedi da je radničko vijeće tuženika dalo suglasnost na namjeravanu tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu podnositeljevog ugovora o radu. Sud je u obrazloženju naveo kako utvrđenom činjenicom smatra da tužitelj nije tuženika izvijestio o tome da će sudjelovati na izborima za zastupnika u Hrvatskom saboru te da tužitelju nije odobren neplaćeni dopust sukladno članku 226. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – sada je to članak 225. stavak 2. važećeg Zakona o radu), već je tužitelj u izbornoj promidžbi sudjelovao u vrijeme dok se nalazio na bolovanju.
Sporna činjenica je predstavlja li pojavljivanje u predizbornoj kampanji za izbor zastupnika za Hrvatski sabor za vrijeme bolovanja tešku povredu obveze iz radnog odnosa na način da nastavak radnog odnosa više nije moguć. Sud smatra da sudjelovanje u izborima za vrijeme bolovanja za Hrvatski sabor predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz razloga što je uvriježeno mišljenje o bolovanju da je čovjek bolestan, da nije sposoban za rad i tada miruje ili provodi rehabilitaciju, ili odlazi na specijalističke preglede. Sud u Opatiji ne osporava opravdanost bolovanja tužitelja, no, smatra da je on tada trebao izbjegavati javnost jer je drugim zaposlenicima kod tuženika bilo poznato da tužitelj ne radi kontinuirano 11 mjeseci jer je bolestan. Sud postavlja pitanje na koji način uvesti radnu disciplinu kod tuženika kraj činjenice da jedan zaposlenik ne radi 11 mjeseci, a istovremeno se pojavljuje kao nositelj nezavisne liste koja je objavljena u dnevnom tisku, a također se pojavljuje i na televizijskom predizbornom skupu. Takav je postupak tužitelja prema shvaćanju suda nemoralan jer to nije kratkotrajno bolovanje od nekoliko dana kada bi bilo logično ako se netko kandidira za izbor zastupnika u saboru da će ulagati i povećane napore da sudjeluje u predizbornoj kampanji. Tužitelj je praktično za razdoblje predizborne kampanje imao pravo na naknadu za vrijeme bolovanja iako bi sukladno odredbi članka 226. Zakona o radu imao pravo na neplaćeni dopust u trajanju od najviše 15 dana. Međutim, sve i da se ovo podvede pod nepoznavanje prava, sud smatra da je tužitelj osim sudjelovanja u predizbornoj kampanji, najveći propust učinio što nije javio direktoru tuženika da će sudjelovati u predizbornoj kampanji jer je to minimum ispod kojeg zaposlenik prema poslodavcu ne može ići.
Županijski sud u Rijeci je rješenjem broj: Gž-3456/04-2 od 13. listopada 2004. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predmet vratio na ponovno suđenje. Prema stajalištu Županijskog suda u Rijeci, prvostupanjski sud je trebao upotpuniti dokazni postupak u smislu dokazivanja je li riječ o zloupotrebi podnositeljevog bolovanja i je li tuženik trebao podnositelju omogućiti iznošenje obrane, ili su postojale okolnosti zbog kojih to nije bilo opravdano očekivati (članak 110. stavak 2. Zakona o radu).
U ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom, u kojem je provedeno i medicinsko vještačenje podnositelja po specijalistu medicine rada, donesena je presuda od 22. travnja 2009. kojom je usvojen podnositeljev tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud nije prihvatio mišljenje medicinskog vještaka i utvrdio je da podnositelj nije počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa te da sudjelovanjem u predizbornoj promidžbi nije zloupotrijebio bolovanje. Sud je također utvrdio da podnositelju nije omogućeno iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu i da u konkretnom slučaju na strani poslodavca/tuženika nisu postojale okolnosti koje bi opravdale takvu uskratu.
Drugostupanjski sud je presudom od 7. travnja 2010. preinačio prvostupanjsku presudu. Prema stajalištu tog suda, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo jer utvrđene činjenice predstavljaju zloupotrebu prava na korištenje bolovanja, a konkretne okolnosti slučaja upućuju da od tuženika nije bilo opravdano očekivati da podnositelju omogući iznošenje obrane.
U obrazloženju presude Vrhovnog suda istaknuto je da se zloupotreba bolovanja utvrđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a da je u konkretnom predmetu utvrđeno da je tužitelj zloupotrijebio institut bolovanja, jer aktivnosti kojima se bavio tijekom bolovanja nisu mogle pridonijeti njegovom ozdravljenju i bržem povratku na radno mjesto. Liječnik je tužitelju zbog posljedica vrtoglavice i srčane aritmije preporučio mirovanje i izbjegavanje aktivnosti povezanih s psihičkim stresom. Ta preporuka ne znači potpuno mirovanje, ali ne znači da se tužitelj za vrijeme bolovanja može izlagati naporima predizborne kampanje. Promidžbene aktivnosti tužitelja za vrijeme bolovanja te sudjelovanje u predizbornoj kampanji, što uključuje putovanja, sudjelovanje na predizbornim skupovima pojavljivanje u javnosti i sl., iziskuje znatne fizičke i psihičke napore i stres koji su kontraindicirani njegovom utvrđenom zdravstvenom stanju radi kojeg se nalazi na bolovanju i nisu usmjereni bržem ozdravljenju. Svrha bolovanja je da se radnik, zbog bolesti, u kraćem ili dužem razdoblju oslobodi obveza i to ne samo na radnom mjestu već i drugih aktivnosti, osim onih preporučenih po liječniku, koje ometaju ozdravljenje, kako bi čim prije ozdravio i vratio se na svoje radno mjesto. Vrhovni sud potvrdio je i ocjenu drugostupanjskog suda kako zbog ukupnih okolnosti nije bilo opravdano očekivati da se podnositelju omogući iznošenje obrane. Radi se o teškoj povredi obveza iz radnog odnosa koja je u ovom konkretnom predmetu imala za posljedicu gubitak povjerenja u tužitelja kao radnika zbog čega radni odnos više nije moguć.
Podnositelj smatra da su mu presudama Vrhovnog suda i Županijskog suda u Rijeci povrijeđena prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 38. i 54. stavkom 1. (55. stavkom 1.) Ustava te člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da osporene presude nisu dostatno obrazložene jer sudovi nisu naveli razloge za svoja stajališta i zaključke. Tvrdi da nije zloupotrijebio bolovanje i poziva se na stajalište prvostupanjskog suda, navodeći da je sportaš koji je navikao na napore te da mu pojavljivanje na predizbornim skupovima nije predstavljalo napor. Napominje da uslijed velikog broja medicinskih pregleda i duljine čekanja na njih nije mogao obavljati svoj redovni posao, stoga u konkretnom slučaju nije postojao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
Prema ustaljenom stajalištu Ustavnog suda, pod pravom na rad podrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom. Sadržaj ovog prava jest i pružanje zaštite zakonom utvrđenih prava građana koja iz njihovog rada proizlaze, uključujući i zaštitu u svezi s prestankom radnog odnosa ako je taj prestanak suprotan zakonu. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u ukupno provedenom parničnom postupku, Vrhovni sud i Županijski sud u Rijeci obrazložili su svoja stajališta o naravi posebnih okolnosti pod kojima je podnositeljev ugovor o radu od strane tuženika izvanredno otkazan.
Smatrajući to pitanje odlučnim za podnositeljevu pravnu stvar, sudovi su detaljno obrazložili stajališta da je podnositelj zloupotrijebio institut bolovanja te da je svojim postupcima iskazao nepoštivanje tuženika i direktora tuženika i time onemogućio tuženika u održavanju radne discipline jer su drugi zaposlenici bili upoznati s podnositeljevim dugotrajnim bolovanjem. Drugostupanjski sud pri tome je jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka specijaliste medicine rada.
Prema stajalištu Ustavnog suda, pravna stajališta navedena u presudama Vrhovnog suda i Županijskog suda u Rijeci zasnivaju se na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava slijedom čega Ustavni sud utvrđuje da te presude sadrže dostatne i relevantne razloge, stoga podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na rad zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava.
