Odgovornost za pravne nedostatke predstavlja poglavlje u Zakonu o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11) unutar šire normiranog Ugovora o kupoprodaji (članak 376. – 473.). Točnije, tu odgovornost reguliraju članci 429. – 437. navedenog Zakona. Glede definicije odgovornosti za pravne nedostatke, u literaturi se ona još naziva i zaštita od evikcije, pri čemu se evikcija definira kao svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svog prava isključuje ili ograničava stjecatelja u vršenju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja, odnosno kao pravno uznemiravanje stjecatelja stvari od strane nekog trećeg koji isključuje, umanjuje ili ograničava pravo kupca. Prema tome, izrazi odgovornost za pravne nedostatke i zaštita od evikcije mogu se rabiti kao sinonimi.
Pretpostavke odgovornosti za pravne nedostatke gotovo su jednake kao i kod odgovornosti za materijalne nedostatke, a one su: 1) da se radi o naplatnom pravnom poslu, 2) da nedostaci postoje u trenutku sklapanja ugovora i 3) da kupac za nedostatke nije znao niti je za njih morao znati.
Budući da članak 430. Zakona o obveznim odnosima definira pravne nedostatke stvari kao postojanje prava trećega na stvari koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom – to, prema članku 436. istog Zakona prodavatelj, prema tim pravilima, odgovara i u slučaju kad postoje posebna ograničenja javnopravne naravi koja kupcu nisu bila poznata, ako je prodavatelj za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu priopćio. Postavlja se pitanje kakva su i koja mogu biti javnopravna ograničenja? U literaturi kao primjer javnopravnih ograničenja zbog kojih postoji odgovornost za pravne nedostatke stvari postoji slučaj u kojem je roba uvezena bez carine zbog čega je oduzeta jer nije ocarinjena.
U jednoj odluci županijskog suda (Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1170/2012-2 od 20.12. 2012.) još je jedan primjer što se može smatrati ograničenjem javnopravne naravi zbog kojeg na strani prodavatelja postoji odgovornost za pravne nedostatke stvari (u ovom slučaju nekretnine):
Naime, u konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnina i aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnina dana 17. srpnja 2006., i to 1/18 dijela kuće, u naravi garsonijere u tavanu, i tužiteljica je tek 3. ožujka 2010. saznala od susjede za postojanje drugostupanjskog rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 27. rujna 2007., a kasnije pribavila i prvostupanjsko rješenje od 31. siječnja 2006. kojim je vlasnicima zgrade naređeno njezino uklanjanje, jer je izgrađena bez građevinske dozvole.
Dakle, tužiteljica je kupila predmetnu nekretninu - stan u stambenoj zgradi za koju je stambenu građevinu već u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora (17. 7. 2006.) bilo doneseno prvostupanjsko rješenje od strane nadležnog Ministarstva - Uprave za inspekcijske poslove, Područna jedinica - Odjel inspekcijskog nadzora u Z., kojim je vlasnicima bilo naređeno uklanjanje te stambene zgrade. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije bilo predočeno da je u tijeku prvostupanjski upravni postupak radi uklanjanja zgrade, te da ne bi kupovala stan kad bi znala da postoji opasnost od rušenja.
Prodavatelj odgovara kupcu i u slučaju kad postoje posebna ograničenja javnopravne naravi koja kupcu nisu bila poznata, ako je prodavatelj za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu priopćio (članak 436. ZOO/05). U konkretnom predmetu tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje raskida Ugovora i aneksa kupoprodajnog ugovora, i povrat isplaćene cijene.
Dakle, nalog nadležne upravne vlasti o uklanjanju zgrade kao cjeline ima značenje pravnog nedostatka prodane stvari (stana u toj zgradi) javnopravnog karaktera, zbog čega kupcu pripada pravo raskinuti sklopljeni ugovor o kupoprodaji te od prodavatelja zahtijevati povrat isplaćene cijene.
