Punomoćnici stečajnog dužnika

Stečajni upravitelj je tijelo stečajnog postupka koje, pod nadzorom stečajnog suda i vjerovnika, obavlja poslove tijela stečajnog dužnika, prikuplja i unovčuje imovinu stečajnog dužnika i provodi namirenje vjerovnika. Pored toga on je i zakonski zastupnik dužnika te je u odnosu na stečajnu masu u obvezi voditi trgovačko-pravne i porezno-pravne knjige i polagati račune. Stoga rad stečajnog upravitelja nadziru stečajni sudac, odbor vjerovnika i skupština vjerovnika, koji su ovlašteni u svako doba zatražiti obavijesti ili izvješća o stanju stvari i vođenju poslova.

Kao zakonski zastupnik stečajnog dužnika, stečajni upravitelj zastupa ga u svim sudskim i upravnim postupcima, a zastupanje može vršiti sam ili putem izabranog punomoćnika. No, budući da je pitanje troškova parničnih postupaka naročito osjetljivo, određeno je i da je stečajni upravitelj dužan pribaviti suglasnost odbora vjerovnika za pravne radnje koje su od posebne važnosti za stečajni postupak, a ako odbor vjerovnika nije osnovan, suglasnost daje skupština vjerovnika.

Te su radnje od posebne važnosti među ostalim: ako se namjerava pokrenuti ili preuzeti parnica znatne vrijednosti predmeta spora, ako se preuzimanje takve parnice namjerava odbiti ili se radi rješavanja ili izbjegavanja takve parnice namjerava sklopiti nagodba ili ugovor o izbranom sudu te ako se odvjetniku namjerava izdati punomoć za zastupanje u upravnom ili sudskom postupku. Dakle, stečajni upravitelj treba posebnu suglasnost da se izda punomoć odvjetniku kad se odlučuje o parnicama znatne vrijednosti. Pri tome se vjerovnici očituju o potrebi izdavanja punomoći odvjetniku, a ne o izboru osobe odvjetnika.

Parnični postupci

Tijekom stečajnog postupka mogući su brojni parnični postupci, a određeno je da stečajni upravitelj preuzima sve one parnice o imovini koja ulazi u stečajnu masu koje su u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka bile u tijeku, a pored toga preuzima i parnice koje se tiču izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase, odvojenog namirenja i obveza stečajne mase. Nadalje, on preuzima i ostale parnične postupke ako ga sud, na poziv protivne strane, pozove da ih preuzme.

Uz to, stečajni upravitelj će nakon otvaranja stečajnog postupka pokrenuti postupke za naplatu svih tražbina koje stečajni dužnik ima prema trećim osobama, a pri tome treba voditi računa o svrsishodnosti postupaka jer je svaki postupak povezan s troškovima (najmanje za iznos sudskih pristojbi), stoga se mora procijeniti mogućnost naplate tražbina, kao i mogućnost uspjeha u postupku ako se ne raspolaže s odgovarajućom dokumentacijom odnosno dovoljnim dokazima za uspjeh u postupku.

Nadalje, stečajni upravitelj može pobijati pravne radnje stečajnog dužnika, a na štetu vjerovnika. Te radnje mogu pobijati i neposredno stečajni vjerovnici, s time da se tužba za pobijanje pravnih radnji može podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnoga postupka. No, stečajni upravitelj može podnijeti tužbu za pobijanje pravnih radnji samo na temelju odobrenja stečajnoga suca, dok stečajni vjerovnici mogu pobijati pravne radnje bez tog odobrenja.

Odluka o tome hoće li se podizati tužba za pobijanje naročito je osjetljiva jer u svakom konkretnom slučaju treba procijeniti mogući uspjeh u parničnom postupku (odnosno jesu li ispunjene opće i posebne pretpostavke za uspješno pobijanje određene pravne radnje) kao i moguću naplatu nakon okončanja postupka. Uz to, naročito treba voditi računa o mogućim posljedicama, odnosno o činjenici da će se u slučaju gubitka parničnog postupka morati naknaditi trošak parničnog postupka protivnoj strani i to iz sredstava stečajne mase, ako je parnicu vodio stečajni upravitelj.

Dakle, treba objektivno sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja te procijeniti korist koju bi mogli imati stečajni vjerovnici u slučaju uspjeha u parničnom postupku u odnosu na rizik snašanja troškova protivnoj strani u slučaju neuspjeha u parničnom postupku, s time da tu procjenu treba izvršiti neovisno o troškovima koji će nastati za zastupanje po odvjetniku samog stečajnog dužnika (u praksi često stečajne dužnike zastupaju odvjetnici čija se nagrada za rad veže uz postotak od naplaćenog od trećih osoba u tijeku postupka).

Prilikom donošenja svih prethodno navedenih odluka o parničnim postupcima, stečajni upravitelj mora imati suglasnost odbora vjerovnika odnosno skupštine vjerovnika za pokretanje ili odustanak od parnica veće vrijednosti kao i za izdavanje punomoći odvjetniku. Dakle, stečajni vjerovnici putem skupštine odnosno odbora vjerovnika utječu na tijek parničnih postupaka tog stečajnog dužnika.

Mogući sukob interesa

U tijeku stečajnog postupka pojedinog stečajnog dužnika može zastupati veći broj punomoćnika, a iako ne postoji izričita zabrana da osoba koja zastupa nekog od stečajnog vjerovnika bude izabrana za punomoćnika stečajnog dužnika, ipak bi stečajni upravitelji trebali uzeti u obzir specifičnost svoje pozicije kao tijela stečajnog postupka pa bi kod izbora osobe punomoćnika morali upotrijebiti povećanu pažnju i otkloniti svaku sumnju u nepristranost izabrane osobe.

Stoga bi stečajni upravitelji prilikom izbora osobe punomoćnika morali voditi računa o potencijalnom sukobu interesa, te za odvjetnika izabrati osobu koja u konkretnom slučaju ne zastupa niti jednog stečajnog vjerovnika odnosno koja nije u odboru vjerovnika (u tom odboru mogu biti zastupljene i osobe koje nisu stečajni vjerovnici odnosno njihovi punomoćnici.).

Naime, mišljenja smo bi radi nepristranosti i otklanjanja svake sumnje, trebala biti mutatis mutandis primijenjena pravila o izuzeću sudaca, koja su naročito razvijena u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Tako je u predmetu Mežnarić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 71615/01 od 15. srpnja 2005.) istaknuto: „… postojanje nepristranosti … mora biti utvrđeno prema subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, tj., je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako prema objektivnom testu, tj. treba utvrditi je li sam sud, i, između drugih vidova, i njegov sastav, nudio dovoljno jamstava kao bi se isključila svaka legitimna dvojba glede njegove nepristranosti… Glede objektivnoga testa, mora se utvrditi postoje li, sasvim odvojeno od ponašanja suca, provjerljive činjenice koje mogu potaknuti dvojbu glede njegove nepristranosti. To podrazumijeva da je, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jest to može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom… U tom smislu čak i ono što se izvana čini može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“ (vidi presudu u predmetu De Cubber v. Belgium, od 26. listopada 1984., Serija A br. 86, str. 14, stavak 26.). Ono o čemu se ovdje radi je povjerenje koje sudovi moraju nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu.“

Dakle, sama činjenica da određena osoba zastupa nekog od stečajnih vjerovnika i donosi odluke na skupštini vjerovnika ili odboru vjerovnika (i daje obvezne upute za rad stečajnog upravitelja), a da nakon toga zastupa stečajnog dužnika kao punomoćnik i ima pravo na nagradu za svoj rad iz sredstava stečajne mase sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, može u određenim okolnostima kompromitirati kako nepristranost tog punomoćnika tako i nepristranost stečajnog upravitelja i stečajnog suda. Stoga je postojanje prethodno navedenih okolnosti dovoljno za ugrozu povjerenja koje svaki sud mora uživati u demokratskom društvu.

Iako se može činiti da je interes stečajnog vjerovnika za većom naplatom u tijeku stečajnog postupka dodatno zaštićen jer će njegov punomoćnik voditi parnični postupak temeljem punomoći stečajnog upravitelja, ipak to ne mora uvijek biti tako. Naime, ne smije se zaboraviti „crni scenarij“ odnosno mogućnost da se izgubi veći broj ranije pokrenutih parničnih postupaka, pa da stečajni vjerovnici ne uspiju niti djelomično namiriti svoje tražbine iz razloga što je stečajna masa u cijelosti poslužila za namirenje troškova parničnog postupka strani koju je taj stečajni dužnik tužio. Uz to, ako je neki od stečajnih vjerovnika uvjeren da će uspjeti u postupku s pobijanjem pravnih radnji, on je u mogućnosti da sam pokrene i vodi postupak, ali onda i on sam snosi rizik naknade troškova protivnoj strani, bez ugroze za ostale vjerovnike.

Pored prethodno navedenog, postavlja se pitanje može li određeni punomoćnik objektivno zastupati stečajnog vjerovnika prilikom donošenja odluke o tome hoće li se određena parnica pokrenuti ili ne, ako upravo taj punomoćnik u slučaju da se vodi novi parnični postupak ima mogućnost dodatne zarade. Naime, čak i ako punomoćnik zastupa na način da će se naplatiti ovisno o uspjehu u postupku, taj punomoćnik ne snosi veći rizik u slučaju gubitka parničnog postupka (osim gubitka vremena i truda), dok stranka-stečajni vjerovnik može zbog troškova parničnog postupka biti dovedena do potpune nemogućnosti naplate tražbine.

I odvjetnik koji je istovremeno punomoćnik stečajnog dužnika i punomoćnik jednog od stečajnih vjerovnika može, u određenim okolnostima, biti u sukobu interesa odnosno njegove stranke mogu imati različite-suprotstavljene interese. Pri tome se naročito mora voditi računa o činjenici da stečajni postupci kao i parnični postupci s njima povezani traju dulje vrijeme, pa do suprotstavljenih interesa može doći i nekoliko godina nakon izdavanja punomoći od strane stečajnog dužnika.

O tim okolnostima odnosno o dužnosti odvjetnika da uskrati pravnu pomoć zbog zastupanja u pravno povezanoj stvari (članak 9. Zakona o odvjetništvu) za sada se, prema našem saznanju, nije izričito očitovala Hrvatska odvjetnička komora, no odvjetnici bi također trebali razmisliti o mogućnosti prihvaćanja punomoći stečajnog dužnika ako već zastupaju nekog od stečajnih vjerovnika odnosno ako već imaju punomoć od stečajnog dužnika bi li mogli prihvatiti punomoć nekog od stečajnih vjerovnika.

Dakle, iako za sada nema izričite zabrane, stečajni upravitelji bi prilikom odabira osobe punomoćnika morali voditi računa o svim potencijalnim sukobima interesa te kao punomoćnike-odvjetnike izabirati osobe koje nisu ujedno i punomoćnici-odvjetnici nekog od stečajnih vjerovnika odnosno članovi odbora vjerovnika, jer se jedino tako može osigurati povjerenje koje svaki postupak stečaja mora uživati u demokratskom društvu.