Pristojbe se mogu razvrstati prema različitim kriterijima. Tako se pristojbe razvrstavaju prema postupku koji provodi država ili tijelo s javnom ovlasti pa razlikujemo sudske, upravne, javnobilježničke ili administrativne pristojbe. Prema svojoj svrsi, pristojbe su javni prihodi koji se u određenom iznosu plaćaju državi radi obavljanja određenog posla za pristojbenog obveznika. Razvrstavanje pristojbenih obveznika moguće je i s poreznog aspekta ovisno je li ovlaštenik naplate pristojbe obveznik plaćanja pdv-a ili nije.
Sukladno članku 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore te druga tijela s javnim ovlastima, nisu porezni obveznici u smislu citiranog zakona. Prema tome oni nisu dužni obračunavati pdv kao niti izdavati račune za naplaćene pristojbe. Sam zakon uvodi ograničenje navodeći da će se navedena tijela ipak smatrati obveznicima poreza na dodanu vrijednosti ako bi obavljanje djelatnosti imalo za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja ili se radi o obavljanju djelatnosti iz Dodatka I. tog Zakona. Međutim, i navedena tijela postaju obveznici primjene zakona o pdv-u ako su u prethodnoj kalendarskoj godini od obavljanja djelatnosti ostvarili isporuke u vrijednosti većoj od 230.000,00 kuna. Porezna uprava je u svom mišljenju dala popis djelatnosti koje se smatraju djelatnostima čije se isporuke ne ubrajaju u iznos od 230.000,00. kuna.
Dakle, prema poreznoj upravi, ako bi npr. tijelo s javnom ovlasti obavilo isporuke usluga ili dobara u iznosu većem od 230.000,00. kuna, a pri tome bi obavljene usluge ili isporučena dobra bila ona koje porezna uprava ne ubraja u prihod, za njega bi nastala obveza prijave u registar obveznika pdv-a.
U onom trenutku kad je tijelo s javnom ovlasti postalo obveznik pdv-a, ujedno je dužno izdati i račun za obavljenu uslugu odnosno za isporučeno dobro. Izdavanjem računa zapravo je sklopljen pravni posao između davatelja usluge i kupca. Na kupca se, a u zavisnosti od toga o kakvoj se usluzi radi i tko je kupac, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima odnosno Zakona o zaštiti potrošača kao specijalnih propisa. Mišljenja smo da je vrlo diskutabilno može li se obveza na plaćanje različitih pristojbi javnim tijelima koja su obveznici pdv-a propisati zakonom. Naime, sukladno članku 20. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti. Sud odlučujući o nekom tužbenom zahtjevu zapravo odlučuje o određenom pravnom odnosu između stranaka koje su sudu poznate utvrđivanjem činjenica na osnovi kojih će se u sudskoj odluci primijeniti pravo na konkretan pravni odnos.
Međutim, što točno znači nastanak obveze na osnovi odluke javne vlasti? Može li javna vlast ustanoviti građansko-pravni odnos između stranaka koje su neodređene, ali su možebitno odredive? Ako bi se ovaj stavak vrlo široko tumačio tada bi se npr. moglo reći da je Hrvatski sabor kao tijelo javne vlasti ovlašteno sklapati građansko-pravne ugovore i potrošačke ugovore u ime i za račun tijela javne vlasti s jedne strane i građana s druge strane donoseći zakone kojima se nameće plaćanje različitih pristojbi tijelima koja imaju javne ovlasti, a ujedno su i obveznici pdv-a. Smatramo da tome nije tako te da obvezno-pravni odnosni ne mogu nastati na osnovi zakona.
Obvezno-pravni odnosni koji bi nastali na osnovi zakona protivni su osnovnim načelima obveznih odnosa kao što su sloboda uređivanja obveznih odnosa, ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, pa i izričitoj odredbi zakona o potrebnoj suglasnosti volja između ugovornih stranaka koja je zapravo osnova sklapanja svakog ugovora. Dakako, zakonsko normiranje plaćanja takvih pristojbi suprotno je i članku 49. Ustava Republike Hrvatske.
Daniel Deković, mag. iur.
