Prema podacima na stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u 2018. godini je za kazneno djelo klasificirano kao zločin iz mržnje, uključujući i govor mržnje, tj. javno poticanje na nasilje i mržnju (
čl. 325. KZ-a) zabilježeno tek osam presuda i 11 prekršajnih presuda. Godinu prije, 2017., kazneno je osuđeno 12 osoba, dok je u istom razdoblju evidentirano tek devet prekršaja vezanih uz zločin iz mržnje, navodi se.
Velika tamna brojka
Autorice, izvanredna profesorica na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Maja Munivrana Vajda i zamjenica glavnog državnog odvjetnika Andrea Šurina Marton, objašnjavaju da bi „velika tamna brojka“ mogla biti rezultat neprijavljivanja incidenata, ali ponekad i da nadležna tijela ne prepoznaju prirodu toga djela. One podsjećaju na posljednje izviješće Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI), čije preporuke i izvješća o državama predstavljaju važan autoritet na polju suzbijanja zločina iz mržnje. U tom izvješću se tvrdi kako se mnogi zločini iz mržnje pogrešno ne procesuiraju kao kaznena djela, već samo kao prekršaji, zbog čega izostaje potencijalni generalnopreventivni učinak kaznenog progona i učinkovita zaštita prava.ECRI je upozorio i na eskalaciju govora mržnje prema Srbima, LGTB zajednici i Romima, kao i na fizičke napade protiv tih skupina i njihove imovine. Autorice ističu kako se teško složiti s paušalnom ocjenom o mnogim pogrešnim kvalifikacijama nekog kažnjivog ponašanja a da se ne konkretiziraju takve tvrdnje brojkama i pravnom argumentacijom, ali priznaju da je vrlo mali broj evidentiranih zločina iz mržnje ipak signifikantan.
Primjer Šečić i Škorjanec
Istovremeno, one se pozivaju i na procjene „mnogih domaćih i međunarodnih tijela“ koje upućuju na znatno veći stvarni broj incidenata motiviranih mržnjom i predrasudama. Autorice ističu potrebu dodatne edukacije nadležnih tijela i navode, uz ine, primjer presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) protiv Hrvatske poznate kao
Šečić i Škorjanec od 28. ožujka 2017. U tom se predmetu radilo o napadu na Roma, ali i na njegovu partnericu koja nije bila Romkinja, čega je počinitelj bio svjestan, kao i okolnosti da je ona u bliskom odnosu s napadnutim Romom, zbog čega državno odvjetništvo nasilje počinjeno prema njoj nije kvalificiralo kao zločin iz mržnje. Ta presuda ESLJP-a, ističu autorice, jasno šalje dvije poruke. Prva je da zločin iz mržnje može biti počinjen i prema osobi zbog njezine afilijacije, tj. povezanosti s osobom koja pripada krugu osoba sa zaštićenim karakteristikama, a druga da pogrešna percepcija, tj. zabluda počinitelja, nije pravno relevantna.
Hrvatska je relativno nedavno podnijela izvješće Odboru Ministara Vijeća Europe, u kojem je navela niz poduzetih zakonodavnih i institucionalnih koraka od promjene
Kaznenog zakona i
Zakona o kaznenom postupku, preko novog policijskog zakonodavstva i organizacijskih promjena unutar policije, do mjera usmjerenih na poboljšanje položaja žrtve, kao i na evidenciju zločina iz mržnje te edukaciju policije i pravosuđa, ističu.
Nužno donošenje novog Protokola
U odnosu na zločine iz mržnje nerijetko se organiziraju edukativne aktivnosti, okrugli stolovi, konferencije i slične aktivnosti sa svrhom dodatnog osvješćivanja i edukacije predstavnika svih tijela koja postupaju u tim predmetima, dodaju autorice. One, međutim, ističu nužnost donošenja novog Protokola u propisnoj formi, koji će uskladiti definiciju zločina iz mržnje kaznenog djela i zločina iz mržnje prekršaja, preciznije urediti statističku evidenciju zločina iz mržnje na način da jasno bude navedena i relevantna zaštićena osobina, tj. diskriminatorna osnova te istaknuti veći broj indikatora mržnje. Valja razmisliti da se razdvoje evidencije zločina iz mržnje i tzv. govora mržnje, u skladu s međunarodnim preporukama, kažu autorice. Kako bi se unaprijedilo praćenje prekršaja iz mržnje, valjalo bi u sam
Prekršajni zakon unijeti definiciju prekršaja iz mržnje i uz nju vezati konkretne pravne posljedice u smislu otegotnog vrednovanja onda kada mržnja, odnosno predrasuda, ne predstavlja obilježje djela, zaključuju Maja Munivrana Vajda i Andrea Šurina Marton.
