Čak i svetinje koje su stoljećima zajednički štovale različite zajednice, nastoje se proglasiti lažnim i nemogućim kako bi se pobila mogućnost zajedničkog života, kaže se u tekstu. Autor, antropolog Sveučilišta u Londonu bosanskog podrijetla Safet Hadžimuhamedović, ističe da je njegov tekst „antropološki postscript“ radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je završio rad nakon dvadeset i četiri godine postojanja i donesene 161 optužnice.
On u časopisu EthnoScripts navodi primjere svetkovina koje su odavna poštivali pripadnici svih naroda u BiH, o čemu postoje i pisane potvrde, od katoličke svečanosti Gospe od Kondžila preko svetog Ive u Podmilačju kod Jajca, zajedničkih čašćenja za božiće, uskrse i bajrame, do blagdana 2. kolovoza u Gatačkom polju, na koji se posebno fokusira.
Radi se o središnjem godišnjem događaju za lokalne pravoslavne kršćane i muslimane, kojeg oni nazivaju različitim imenima. Kršćani ga nazivaju Ilija ili Ilindan, a muslimani Alija ili Aliđun. Prvi dio dana slave ga kršćani u Nadinićima kod Gacka, a poslijepodne muslimani nedaleko, pored izvora Sopot i džamije u Kuli. Ostalo je zabilježeno u narodnoj tradiciji: "Do podne Ilija, od podne Alija". To su dva imena za istog Iliju i ona potvrđuju da istovjetnosti i različitosti mogu biti suglasne, objašnjava Hadžimuhamedović.
On ističe da je pobijanje zajedničke tradicije oko stoljeće dugo, od razvoja nacionalnih politika, te da je zastupljeno u svjedočanstvima Haškog suda.Jedan od "farsičnih" primjera pobijanja takve tradicije je razgovor između Radovana Karadžića i suca Iaina Bonomyja. Budući da je bio Jurjev dan / Đurđev dan, Karadžić je odlučio čestitati Romima i Srbima, ali i Škotima, aludirajući na nacionalni identitet suca Bonomyja. Sudac je odgovorio da je bio šokiran kada je čuo Karadžićeve simpatije prema sv. Jurju, ali da ih ipak razumije. Ipak, odgovorio je Karadžiću da njegovo prizivanje nije osobito prikladno, jer je škotski zaštitnik sv. Andrija.
Takvi stavovi u haškim spisima imaju podršku u politici i znanosti, kaže antropolog Sveučilišta u Londonu i navodi primjer političara Milorada Dodika i dvoje politologa, oboje rođenih u BiH - Mirjane Kasapović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Nenada Kecmanovića s Univerziteta Istočno Sarajevo, ujedno i člana parlamenta Republike Srpske - te američkog antropologa Roberta Haydena.
Dodik, koji je od 1998. po dva mandata bio predsjednik i premijer Republike Srpske, a sada i član Predsjedništva BiH, tvrdi da je Bosna "nemoguća zemlja" i da njezini ljudi ne dijele međusobno ni jedan blagdan.
Američki antropolog Robert Hayden uveo je pojam "antagonistička tolerancija" 'kako bi pokazao da narodi različitih religija, koji žive u miru i koji se miješaju generacijama, mogu razviti aspekte sinkretizma u svojim vjerskim praksama, ali da nikada nisu prihvatili zajednicu i da su spremni na međusobno etničko čišćenje.
Hadžimuhamedović odbacuje te tvrdnje i navodi kako je zajednički život u BiH razvio brojne primjere istinskog zbližavanja kroz tradicionalne prakse kumstva i krvnog bratstva između pripadnika različitih religija, uključujući i pojam komšiluka ili susjedstva, te u moderno doba brojne "miješane" brakove. On, međutim, kao problem vidi što se haški osuđenici u svojim etničkim zajednicama "bez beatifikacije" primaju kao "ikone nacionalističkog mučeništva" i da "predstavljaju novu vrstu svetaca, suprotnu zajedničkom životu Jurja i Ilije".
