Naknada bi, kako je istaknuto u presudi, "trebala biti satisfakcija u novčanom ekvivalentu za onu prekomjernu nelagodu, patnju i trpljenje preko nužne mjere" u zatvoru. Zatvorenik je u tužbi naveo da je na izdržavanju kazne u zatvoru u Zagrebu u dva navrata, tijekom 2010. i od 2011. do 2013. godine, proveo ukupno 817 dana te da je zbog loših uvjeta došlo do povrede njegovih prava zajamčenih Ustavom, zakonom i drugim propisima.
Ukratko, naveo je da su zatvorske ćelije bile prenapučene zbog čega je bilo ograničeno kretanje što je vodilo do tjeskobe, razdražljivosti i sukoba među zatvorenicima. Istaknuo je i da je sanitarni čvor u istoj prostoriji samo djelomično odvojen naglašavajući pritom da zatvorenici obavljaju fiziološke potrebe dok drugi u neposrednoj blizini jedu. Naveo je i da ventilacije u prostoriji nema, da se tuširanje obavlja u zajedničkim kupaonicama jednom tjedno te da je bio smješten zajedno sa zatvorenicima koji boluju od raznih bolesti.Posebno je naglasio na nedostatno dostupnu i nekvalitetnu zdravstvenu zaštitu zbog kojih se u zatvoru ponekad i tjednima mora čekati na pregled. Kazao je da je bolovao od glaukoma desnog oka te je sud prihvatio njegov iskaz da nije primio pravovremenu i primjerenu medicinsku skrb zbog koje je pet dana štrajkao glađu. U tužbi je naveo i da u ćeliji ne postoji prekidač za hitne slučajeve niti vatrodojavni sustav. Posebno je istaknuo i da iz izvješća pučke pravobraniteljice za 2013. kao i odluke i izvješća Ustavnog suda o uvjetima života u zatvorima jasno proizlazi prenapučenost zatvorskog sustava te druge povrede prava zatvorenika zbog nedovoljnih zdravstvenih i prostornih uvjeta te nedovoljne pokrivenosti zdravstvenom zaštitom. Zbog svega navedenog za ukupno 817 dana zatvorske kazne tražio je naknadu neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti u iznosu od 81.700 kuna.
Državno odvjetništvo je u odgovoru na tužbu, kao i tijekom suđenja, navelo da se tužitelj obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji nije bio potpun te da zahtjev nije podnesen valjano za cijelo utuženo razdoblje. Osporavalo je i temelj tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj bio smješten sukladno zakonskim odredbama, a prostornost zatvoreničke sobe je samo dio zakonskih prava naglašavajući da umanjena prostornost ćelija nije smišljena i ciljana na namjerno uskraćivanje prava zatvorenika. Zbog svega navedenog Općinsko državno odvjetništvo predložilo je tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. Sud je djelomično odbacio tužbu za ona razdoblja u kojima prije tužbe zatvorenik nije podnio obavezan zahtjev za mirnim rješenjem spora, ali je utvrdio i da su u razdoblju odsluženja kazne tijekom 2010. i 2011. kršena njegova prava. "Cijeneći dakle duljinu ovih povreda od ukupno 166 dana te njihovu narav i sadržaj i posljedice opisane skučenosti i ograničenih higijenskih uvjeta boravka, uvećano za dodatan osjećaj nelagode i straha uvijek iznova zbog nepravovremenog pristupa zdravstvenoj zaštiti, sud ocjenjuje da zbog ovih povreda tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 9.000 kuna", stoji u presudi. Sud je prihvatio i tvrdnje tužitelja da se osjećao loše i jadno, odnosno da su mu protupravnim uvjetima u zatvoru nametnute prekomjerne duševne boli, za koje odgovara tuženik odnosno država.
