Justyna i Kamil Dziubak su krajem 2008. s Raiffeisen bankom sklopili 40-godišnji ugovor o kreditu koji je glasio na poljske zlote, ali je bio vezan uz švicarske franke. Kredit se otplaćivao u zlotima u iznosima koji su se preračunavali u i iz švicarskih franaka temeljem tečajne liste te banke. Kamatna stopa kredita bila je promjenjiva i računala se kao zbroj referentne kamatne stope tromjesečnog Libora za švicarski franak i fiksne marže Raiffeisen banke.
Sud EU-a je u odluci br. C-260/18 utvrdio da se u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom koji su sklopljeni u Poljskoj nepošteni uvjeti koji se odnose na tečajnu razliku ne mogu zamijeniti općim odredbama poljskog građanskog prava. Ako bi se, nakon uklanjanja nepoštenih uvjeta, ti ugovori izmijenili na taj način da glavna činidba ne bi više bila vezana uz tečaj švicarskog franka, ali bi ostala kamatna stopa koja se temelji na tom tečaju, nevaljanost tih ugovora ne bi bila suprotna pravu EU-a.
U konkretnom predmetu Okružni sud u Varšavi uputio je prethodna pitanja Sudu EU-a:
1. Je li na temelju članka 1. stavka 2. i članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Dalje: Direktiva 93/13/EEZ) moguće smatrati da, ako je kao posljedica utvrđenja da su nepoštene neke ugovorne odredbe kojima se određuje način na koji stranke izvršavaju činidbu (njezina visina), nevaljanost cijelog ugovora štetna za potrošača, postoji mogućnost popunjavanja praznina u ugovoru na temelju dispozitivne odredbe koja jednoznačno zamjenjuje nepošteni uvjet, ali na temelju odredbi nacionalnog prava koje predviđaju dopunu učinaka pravnog posla izraženih u njegovu sadržaju i učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti (načela društvenog suživota) ili ustaljenih običaja?
2. Treba li u ocjeni učinaka nevaljanosti cijelog ugovora na potrošača uzeti u obzir okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja tog ugovora ili i u trenutku nastanka spora između stranaka u pogledu učinka predmetne odredbe (pozivanje potrošača na njezinu nepoštenost) i kakvu važnost ima stajalište koje je potrošač iznio u takvom sporu?
3. Je li moguće zadržati na snazi odredbe koje u skladu s Direktivom 93/13/EEZ predstavljaju nepoštene ugovorne uvjete, ako bi prihvaćanje takvog rješenja u trenutku rješavanja spora bilo objektivno korisno za potrošača?
4. Može li, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, utvrđenje da su nepoštene ugovorne odredbe kojima se određuje visina činidbe i način na koji je stranke izvršavaju, dovesti do situacije u kojoj će se oblik pravnog posla koji je utvrđen na temelju ugovora uz isključenje učinaka nepoštenih ugovornih uvjeta razlikovati od onog obuhvaćenog namjerom stranaka u okviru glavne činidbe stranaka, osobito – znači li utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena mogućnost daljnje primjene drugih ugovornih odredbi koje nisu nepoštene, kojima se određuje glavna činidba potrošača, čiji je oblik o kojem su se stranke sporazumjele (njihovo uključivanje u ugovor) bio nerazdvojivo povezan s odredbom koju osporava potrošač?
Dakle, poljski sud u bitnome pita mogu li nakon uklanjanja nepoštenih odredbi one biti zamijenjene općim odredbama nacionalnog prava koje predviđaju dopunu učinaka pravnog posla izraženih u njegovu sadržaju i učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti ili ustaljenih običaja; u kojem trenutku se ocjenjuje nevaljanost; mogu li nepoštene odredbe biti na snazi ako su objektivno korisne za potrošača; i dopušta li navedena Direktiva da se ugovori proglase ništetnima u slučaju kada glavna činidba ne bi više bila vezana za švicarski franak, ali bi se kamata računala na osnovi tečaja te valute.
Ovaj predmet jedan je u nizu predmeta u kojima Sud razmatra nepoštene odredbe, osobito u pogledu učinaka utvrđenja nepoštenosti odredbe o „tečajnoj razlici” u ugovorima o zajmu indeksiranom u stranoj valuti, a koji se vraća u nacionalnoj valuti.
Sud EU-a smatra da ako bi odredba o „tečajnoj razlici” bila nepoštena te se, stoga, ne bi primijenila, to bi dovelo do promjene vrste ugovora, od ugovora indeksiranog u švicarskim francima i podložnog kamatnoj stopi za tu valutu do ugovora indeksiranog u poljskim zlotima, koji bi, međutim, još uvijek podlijegao nižoj kamatnoj stopi za švicarske franke. Budući da je prema poljskom pravu takva izmjena pravno nemoguća, Direktiva 93/13/EEZ ne sprječava nevaljanost takvih ugovora.
Nadalje, Sud EU-a smatra da, budući da se zamjenom nepoštenih odredbi želi postići zaštita stvarnih interesa potrošača od mogućih štetnih posljedica koje bi mogle proizaći iz poništenja predmetnog ugovora u cjelini, te se posljedice moraju procijeniti u odnosu na trenutne ili predvidive okolnosti u vrijeme postupka koji se odnosi na uklanjanje dotičnih nepoštenih uvjeta, a ne na one koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora.
Vezano za prvo pitanje, Sud EU-a zaključuje da opće odredbe koje je naveo sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku i koje se odnose na načela ustaljenih običaja zakonodavac nije ocijenio u pogledu ravnoteže između prava i obveza stranaka i stoga se čini da nisu obuhvaćene pretpostavkom, propisanom Direktivom, da su poštene. Zaključuje da se članku 1. stavku 2. i članku 6. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ protivi to da nacionalni sud dopuni ugovor u pogledu nepoštene odredbe primjenom nacionalnih općih odredbi koje nisu dopunske.
Trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pita Sud EU-a može li se zadržati na snazi nepoštena ugovorna odredba ako bi takvo rješenje bilo uglavnom korisno za potrošača. Sud EU-a smatra da ako ne postoji izričita volja potrošača, sud ne može zadržati na snazi nepoštenu odredbu niti ako smatra da je takvo rješenje korisnije za potrošača.
Lucija Prkačin, mag. iur.
Više o sudskoj praksi hrvatskih sudova u predmetu "Franak" možete pročitati u našem stručnom članku.
