Naime, podnositelju se sudi pred Županijskim sudom u Zagrebu na temelju optužnice USKOK-a zbog kaznenog djela davanja mita, odnosno zbog osnovane sumnje da je podnositelj kao predsjednik Uprave mađarske naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas PLC tijekom pregovora između Vlade Republike Hrvatske i MOL-a vezano za promjene u upravljačkoj i vlasničkoj strukturi u hrvatskoj naftnoj kompaniji INA d.d. s tadašnjim predsjednikom Vlade RH Ivom Sanaderom dogovorio da će mu isplatiti 10.000.000,00 EUR. Prema navedenoj optužnici, kao protuuslugu tadašnji predsjednik Vlade je u siječnju 2009. godine osigurao zaključenje Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara INA d.d. i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju kojima je u cijelosti udovoljeno zahtjevima MOL-a koje je postavio podnositelj, a kojima je neosnovano, bez uporišta u vlasničkoj strukturi i tada važećem dioničarskom ugovoru omogućen prevladavajući utjecaj i potpuna kontrola i upravljanje nad društvom INA d.d. S druge strane, Republika Hrvatska je neovisno o njenom vlasničkom udjelu u društvu INA-i, obvezana na enormne financijske obveze preuzimanjem cjelokupnih gubitaka iz plinskog poslovanja, dok je društvo MOL u cijelosti oslobođeno tih troškova.
Temeljem tako pokrenutog kaznenog postupka, Državno odvjetništvo je putem Ministarstva pravosuđa prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju mađarskim nadležnim tijelima poslalo ukupno četiri zamolnice putem međunarodne kaznene pomoći za uručenje pismena i ispitivanje podnositelja u svojstvu osumnjičenika na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela davanja mita. Sve zamolnice bile su odbijene između ostalog i na temelju mišljenja mađarskog Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je zauzeo stajalište kako bi udovoljavanje zamolnici štetno utjecalo na funkcioniranje MOL-a, a posredno i na gospodarsku i financijsku stabilnost Mađarske, kršilo interese nacionalne sigurnosti i predstavljalo prijetnju za sigurnost Mađarske.
Nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, nadležna državna tijela pokrenula su izdavanje tjeralice i europskog uhidbenog naloga na temelju odluke Županijskog suda u Zagrebu kojom je podnositelju određen istražni zatvor. Nakon potvrđivanja optužnice protiv podnositelja izdan je novi europski uhidbeni nalog koji je još uvijek na snazi.
Podnositelj je tijekom domaćeg postupka u kojem mu se sudi u odsutnosti, zastupan po izabranim odvjetnicima, ulagao više pravnih lijekova protiv odluka hrvatskih sudova. Tako je, između ostalog, podnositelj podnio i dvije ustavne tužbe, međutim niti u jednoj od njih se nije pozvao na povredu prava na slobodu kretanja zbog izdavanja europskog uhidbenog naloga, prigovora koji je isticao pred ESLJP-om. Prigovori koje je podnositelj isticao pred Ustavnim sudom odnosili su se na navodnu povredu prava na pošteno suđenje, povredu prava na suđenje u razumnom roku, povredu presumpcije nevinosti, povredu jednakosti svih pred zakonom i povredu vladavine prava.
Podnoseći zahtjev ESLJP-u podnositelj se pozvao na navodnu povredu prava na slobodu kretanja iz čl. 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju, navodeći kako mu je Republika Hrvatska to pravo povrijedila upravo izdavanjem europskog uhidbenog naloga, čime mu je ograničila kretanje jer on zbog bojazni da će biti uhićen ne može napustiti teritorij Mađarske.
Republika Hrvatska u ovom je postupku iznijela niz formalnih i materijalnih prigovora vezano za predmetni zahtjev, smatrajući isti prije svega nedopuštenim. Prije svega, Republika Hrvatska pozvala se na činjenicu da podnositelj nije pravilno iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva vezana uz svoj prigovor na temelju čl. 2. Protokola br 4 uz Konvenciju, odnosno u tom smislu nije podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu. Time je povrijedio temeljni princip iz čl. 35. Konvencije odnosno nije dao mogućnost domaćim tijelima da rasprave njegov prigovor prije podnošenja zahtjeva ESLJP-u. Navedena činjenica ne samo da predstavlja postupovnu povredu u postupku pred ESLJP-om, već predstavlja i povredu supsidijarnog karaktera konvencijske zaštite, odnosno činjenicu da ESLJP može raspravljati samo o predmetima u kojima su iscrpljena sva dostupna i učinkovita domaća pravna sredstva.
Odlučujući o ovom predmetu ESLJP je prije svega naglasio kako je još u predmetu Gazibarić protiv Hrvatske (predmet broj 17765/07) isti utvrdio da je ustavna tužba djelotvorno domaće pravno sredstvo u pogledu prigovora na povredu prava na slobodu kretanja u smislu čl. 35. Konvencije i kao takva se treba iscrpiti prije podnošenja zahtjeva ESLJP-u na temelju čl. 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju. Također, ESLJP je primijetio da sudska praksa Ustavnog suda koju je dostavila tužena država u ovom postupku jasno pokazuje da Ustavni sud u sličnim predmetima meritorno odlučuje u takvim predmetima. Stoga je, zaključuje ESLJP, podnositelj bio dužan svoje prigovore o navodnoj povredi slobode kretanja i nemogućnosti napuštanja teritorija Mađarske, istaknuti u ustavnoj tužbi i dati priliku Ustavnom sudu RH da se o tim prigovorima očituje i o njima donese meritornu odluku.
S obzirom na sve navedeno, i činjenicu da se podnositelj u niti jednoj od podnesenih ustavnih tužbi nije pozvao na povredu prava na slobodu kretanja, ESLJP odlučio je predmetni zahtjev podnositelja odbaciti zbog neiscrpljivijanja domaćih pravnih sredstava protivno čl. 35. Konvencije.
Ova odluka ESLJP-a je konačna te stranke nemaju pravo podnošenja zahtjeva za njezino preispitivanje pred Velikim vijećem Europskog suda (referral request).
Nikolina Katić, pomoćnica zastupnice RH pred ESLJP-om
