U praksi je učestala situacija da društvo ne napravi s drugim društvom formalan prijenos poduzeća ili dijela poduzeća zajedno sa zatečenim radnicima odnosno ugovorima o radu, već jednostavno kupi nekretnine i pokretnine podružnice druge konkurentske tvrtke (koja se najčešće bavi sličnom djelatnošću), pa se onda od strane novog poslodavca postavlja pitanje mogu li radnici kao zaposlenici prijašnjeg poslodavca potraživati posebna prava koja su imali u ugovorima o radu sa prethodnim poslodavcem. Naime, kako zapravo formalno nije došlo do preuzimanja druge tvrtke ili prijenosa poduzeća na tvrtku novog poslodavca, poslodavac je često u dvojbi imaju li uopće ti radnici pravo pozivati se na ugovorne uvjete s prethodnim poslodavcem.
Prije svega treba reći kako radnici kod prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća (pogona) na novog poslodavca zadržavaju stečena prava u svezi s radnim odnosom kod prijašnjeg poslodavca. Također, kod prestanka radnog odnosa, zaštitna funkcija zakonskih odredbi članka 137. Zakona o radu je vidljiva i u činjenici da se prijenos poduzeća ne smatra opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu. Pri tome je u potpunosti irelevantno želi li takav otkaz dati stari ili novi poslodavac, pa se nedopuštenost eventualnog otkaza u tom slučaju proteže kako na starog tako i na novog nositelja (poslodavca) prenesenog poduzeća.
Međutim, iz prethodno opisane konkretne situacije zapravo proizlazi da je riječ u faktičnom smislu o prijenosu poduzeća u smislu Zakona o radu jer je djelatnost poslodavca kod ovakvog „preuzimanja“ zadržala svoj identitet u smislu nastavljanja i/ili preuzimanja aktivnosti ranijeg poslodavca od strane novog poslodavca, posebice ako postoji nesporna sličnost između tih aktivnosti prije i poslije prijenosa, kako u načinu korištenja istih materijalnih sredstava (pokretnina i nekretnina) tako i u preuzimanju većine prijašnjih zatečenih radnika od strane novoga poslodavca.
U tom smislu i članak 137. Zakona o radu ističe:
(1) Ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja.
(2) Radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu.
(3) Poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovoga članka preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.
………….
Dakle, normativno nije nužno propisano da prijenos poduzeća ili dijela poduzeća mora biti u statusnom obliku odnosno izazvati određene statusne promjene kod starog ili novog poslodavca, a iz kojih bi onda, odmah nedvojbeno proizlazilo da se radi o pripajanju ili odvajanju pravnog subjekta, već je za prijenos poduzeća dovoljan i neki drugi pravni posao koji za radnike odnosno njihova zatečena prava i ugovore o radu izaziva iste posljedice statusnog prijenosa poduzeća.
Stoga je kupnjom, npr. cjelokupnog inventara i same nekretnine poduzeća u kojoj su, pri tome, u tom trenutku ostali raditi zatečeni radnici na istim sredstvima rada i radnim mjestima, poslodavac faktički prenio na sebe i sve trenutno važeće ugovore o radu i obveze koje iz njih proizlaze.
Naime, spomenutim pravnim poslom između ranijeg i novoga poslodavca je zapravo došlo do prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća koje za posljedicu ima i prijenos ugovora o radu radnika koji su u tom poduzeću odnosno dijelu poduzeća radili sukladno članku 137. Zakona o radu, te radnicima pripadaju i sva prava iz takvog ugovora sa prijašnjim poslodavcem.
Tako radnik u slučaju prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca, zahvaljujući ovakvom normativnom rješenju, zadržava sva prava i u vezi s otkazom ugovora o radu, otkaznim rokovima i otpremninom, a na novog poslodavca zapravo se s danom statusne promjene odnosno prenošenja poduzeća prenose i sva prava i obveze prema radnicima u prijašnjem obliku i opsegu. Od tog trenutka novi poslodavac isključivo je odgovoran za obveze preuzetih ugovora o radu koje su radnici sklopili s prijašnjim poslodavcem. Međutim, logično pravilo isključive odgovornosti novoga poslodavca prema radnicima poduzeća koje je preneseno od trenutka prijenosa poduzeća, te isključiva odgovornost prijašnjeg poslodavca do trenutka prijenosa poduzeća, nisu i u smislu pravnog pravila normativno propisani upravo zbog sprečavanja mogućih zlouporaba od strane oba poslodavca prilikom ispunjavanja obveza iz prenesenih ugovora o radu. Naime, sadašnji Zakon o radu u članku 137. omogućava (uz supsidijarnu primjenu odredbi članaka 43-53. Zakona o obveznim odnosima (kao općeg propisa u odnosu na Zakon o radu) radniku zahtijevati ispunjenje obveza prema prenesenom ugovoru o radu, do trenutka prijenosa, solidarno od oba poslodavca (bilo od prijašnjeg, bilo od novog nositelja prenesenog poduzeća), bez obzira na trajanje prijenosa i sve dok ta obveza nije ispunjena u cijelosti. Ovime se izrijekom, za razliku od prijašnjeg Zakona o radu, dodatno štite radnici od mogućih zlouporaba jer im se jamči da svoja potraživanja koja su nastala prije prijenosa ugovora o radu mogu naplatiti i od novog poslodavca. No, i u tom slučaju solidarne odgovornosti oba poslodavca, ne treba smetnuti s uma da tada stari poslodavac odgovara solidarno samo do visine vrijednosti imovine prenesene na novog poslodavca, i to samo do trenutka prijenosa poduzeća.
Stoga, u smislu svega prethodno navedenog, važno je istaknuti kako i tzv. neformalni prijenos poduzeća ili dijela poduzeća, odnosno prijenos bez statusne promjene pravnog subjekta, izaziva sve pravne posljedice iz članka 137. Zakona o radu, i to kako za novog tako i za prijašnjeg poslodavca.
Osim naznačenog normativnog stajališta, isto mišljenje istakla je i pretežita sudska praksa (primjerice Odluka Županijskog suda u Zagrebu, GžR-940/14. od 9. prosinca 2014. godine i sl.).
D. Sever
