Rad dulji od punog radnog vremena za obavljena dežurstva, straže, vojne vježbe i terenski rad, rad noću, subotom i nedjeljom, kao i rad u dane državnih blagdana, odnosno prekovremeni rad, u spornom vremenu podliježe posebnom režimu obračuna naknade plaće prema Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02., 58/02., 175/03. i 136/04.), Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 9/03.) i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04., 141/04., 150/05., 77/07., 98/07., 93/08., 23/09. i 39/09.).
Predmet sporova bili su zahtjevi podnositelja za isplatu razlike plaće, jer im tuženica u određenom utuženom vremenskom razdoblju nije isplaćivala pripadajuću povećanu plaću za rad dulji od punog radnog vremena za obavljena dežurstva, straže, vojne vježbe i terenski rad, odnosno prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom, kao i rad u dane državnih blagdana, zbog čega smatraju da su oštećeni za neisplatu naknade za prekovremeni rad, odnosno potražuju razliku plaće. Povećanu plaću za rad dulji od punog radnog vremena između ostalog potraživali su i za vrijeme koje radnici imaju za formalni odmor od predviđenih osam sati u danu, smatrajući da i taj odmor u konkretnom okolnostima treba uračunavati u prekovremeni rad. To obrazlažu primjerice na sljedeći način: "Ponovno se ističe da svih 24 sata radnik mora biti spreman djelovati jer je straža prva ta koja reagira na bilo kakve neželjene aktivnosti koje se događaju, vojnik stalno mora biti u odori, te mora naoružanje imati kraj sebe, spremno za upotrebu.
I ono što je najvažnije, on je svih tih 24 sata na raspolaganju svom poslodavcu, tj. svojim nadređenim časnicima. Člankom 2. toč.l. i 2. Direktive 2003/88/EZ od 4.11.2003. određeno je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke, a vrijeme odmora je vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.
Samo iz tih odrednica potpuno je jasno da je pobijana odluka duboko pogrešna jer ona razlikuje tzv. efektivni rad, od stajanja na raspolaganja poslodavcu, a što je u dubokoj protivnosti s navedenim odredbama Direktive.
Inače, efektivni rad koji se apostrofira u pobijanoj odluci, ne postoji nigdje kao zakonska ili podzakonska odrednica. Taj izraz, sadržaj i pojam, ne postoji niti u jednom hrvatskom propisu, te niti u jednom propisu EU.
Dakle, za Direktivu je radno vrijeme i ono kada radnik stoji na raspolaganju poslodavcu. Nije sporno da sam ja svih 24 sata i svih sedam dana za vrijeme straže na raspolaganju poslodavcu, te sam prisutan na svom radnom mjestu ( vojarna).
Isto shvaćanje radnog vremena proizlazi i iz prethodno navedenih presuda Suda pravde EU pa on tako u tim presudama između ostalog tvrdi da se može smatrati da je radnik na raspolaganju poslodavcu u situaciji u kojoj je pravno obvezan postupiti po uputama svojeg poslodavac i za njega obavljati poslove. Upravo je to ova moja situacija, kada sam nazočan u vojarni, naoružan i opremljen i spreman u svakom trenutku postupiti po uputi poslodavca i štiti objekt koji mi je povjeren na čuvanje. Dakle pored osam sati koje se pripremam za samo stražarenje, te osam sati koje direktno stražarim pred čuvanim objektom, ja sam i preostalih osam sati nazočan u vojarni, pod punom spremom, smijem se odmarati, ali u slučaju bilo kakve nedaće dužan sam prvi intervenirati. Dakle, ne smijem svih 24 sata napustiti svoje radno mjesto, ne smijem čak niti napustiti objekt stražare, te sam na apsolutnom raspolaganju poslodavcu. S time su ispunjenje sve pretpostavke određene Direktivom i sudskom praksom Suda EU, da bi se čitav moj 24 satni angažman priznao kao radno vrijeme i to dio od osam sati kao redovan rad, a dio od 16 sati kao prekovremeni rad.
Naime, u suprotnom smatram da bi Vrhovni sud trebao definirati kakva je to vrsta rada od ovih osam sati za formalan odmor u kojemu sam nedvojbeno na raspolaganju poslodavcu. Odgovor daju upravo Direktiva i presude Suda pravde EU, koje govore da takav rad svakako spada u radno vrijeme. U navedenim presudama Suda pravde EU tvrdi i da je 'odlučujući čimbenik činjenica da sam dužan biti fizički prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu kako bih odmah mogao pružiti odgovarajuće usluge u slučaju potrebe'.
Upravo, do zadnjeg retka citiranog stava su ispunjene te pretpostavke u ovom mom slučaju.
U presudi u predmetu C-151/02 Jaeger (2003) Suda EU utvrdio je da se pojmovi 'radno vrijeme' i 'vrijeme odmora' iz Direktive ne smiju tumačiti sukladno definicijama u zakonodavstvima svake pojedine države članice, te da države članice ne smiju jednostrano određivati doseg tih pojmova, već sud EU smatra da su navedeni pojmovi dio prava EU, pa se kao takvi moraju definirati sukladno ciljevima i sadržaju Direktive. S obzirom na navedeno poslodavci su dužni pridržavati se presuda Suda EU i prije nego što je nacionalno zakonodavstvo normativno usklađeno sa sadržajem određene presude Suda."1
Tijekom parničnog postupka nije utvrđeno spornim da su podnositelji u navedenim razdobljima bili zaposlenici u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske te da su obavljali poslove razminiranja, poslove stražarske službe, vojne vježbe i terenski rad, rad noću, subotom i nedjeljom, u dane državnih blagdana, odnosno prekovremeni rad. Prvostupanjski su sudovi proveli financijska vještačenja, utvrdili da su podnositelji na ime prekovremenog rada djelomično koristili slobodne dane koji brojčano nisu odgovarali svakoga mjeseca broju odrađenih prekovremenih sati te dobiveni broj preostalih prekovremenih sati množili sa redovnom satnicom uvećanom za 50% i dosudili im tako dobivene iznose iznosu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškovima.
Drugostupanjskim presudama županijski su sudovi sukladno stabilnoj praksi koju je u istovrsnim predmetima zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske2, zauzeli stajalište da podnositeljima pripada pravo na isplatu zatražene razlike sukladno mjerodavnim propisima i Kolektivnom ugovoru, međutim ne za cijelo utuženo vrijeme, odnosno ne u cjelokupno utuženom iznosu. Tako je u osporenoj presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gžr 13/18-2 od 8. siječnja 2019. navedeno da "Tužitelj žalbom osporava pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, smatra da mu treba priznati 24 sata kao radno vrijeme, a ne 16 sati, jer je 24 sata bio na raspolaganju poslodavcu. Suprotno žalbenim navodima, i ovaj drugostupanjski sud smatra da tužitelj i u situaciji kada ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može smatrati prekovremenim radom, te se prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad, a što je i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u više odluka." Pri tome su redovni sudovi suglasni su da je rad koji je podnositelj obavljao na terenu, noću, subotom, nedjeljom, na dane državnih blagdana i na terenu - prekovremeni rad - za koji su mu na osnovi provedenog materijalno-financijskog vještačenja valjano dosudili pripadajuću mu neisplaćenu razliku plaće, odnosno pravičnu naknadu.
U svim izloženim predmetima Ustavni sud je ocjenjivao ustavne tužbe u kontekstu parničnog postupka kojeg su pokrenuli podnositelji tužbom radi isplate razlike plaće između iznosa koji su trebali primiti i iznosa koji su primili za prekovremeni rad. U obrazloženjima odluka kojima je odbio ustavne tužbe između ostalog je navedeno da je Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-4568/2017. od 17. travnja 2019. u ocjeni istog pravnog pitanja ocijenio kao ustavnopravno prihvatljivo stajalište redovnih sudova da se u razdoblje dežurstva i obavljanja stražarske službe, kao prekovremeni rad, ne priznaju i razdoblja osmosatnog odmora unutar vremena od 24 sata, smatrajući da stoga podnositeljima nisu povrijeđena istaknuta ustavna prava.
Stoga je Ustavni sud, unatoč posebnostima konkretnog slučaja i specifičnim radnim uvjetima djelatnih vojnih osoba i zaposlenika Hrvatske vojske koji po prirodi stvari moraju biti na raspolaganju tuženici 24-sata na dan, suglasan s ocjenama redovnih sudova, te je ocijenio da su u obrazloženjima osporenih presuda sudovi iznijeli ozbiljne, relevantne i dostatne razloge, zbog čega nisu izraz samovolje redovnih sudova, niti su arbitrarna. Nadalje, ocijenjeno je da su redovni sudovi u ocjeni spornih pitanja podnositelja postupali u granicama svoje nadležnosti, a mjerodavna pravna stajališta Vrhovnog suda navedena u osporenim presudama zasnovana su na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
Navedeno je sažeto obrazložio Općinski sud u Slavonskom Brodu broj: 6 Pr-32/2017-15 od 13. srpnja 2018.3 kako slijedi: "Prema ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara po 8 sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Pravno stajalište da nije fizički moguće, te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od 7 dana uzastopno zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-753/09 od 17. studenog 2009."
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
_________________________________________________
(1) navodi iz ustavne tužbe u predmetu U-III-859/2019. u bitnome korespondiraju navodima iz ostalih ustavnih tužbi koje su predmet ovog prikaza
(2) navodi se mjerodavna praksa Vrhovnog suda RH u predmetima broj: broj: Revr-753/2009. od 17. studenog 2009., poslovni broj: Revr-780/2013. od 17. siječnja 2017., poslovni broj: Revr-396/2014. od 25. siječnja 2017.
(3) ova prvostupanjska presuda osporena je u predmetu ustavnog suda RH broj: U-III-860/2019.
