Razvojem privatnog vlasništva, zaštitarstvo prerasta u ozbiljnu gospodarsku granu u Hrvatskoj, a bilježi i značajne stope rasta i u ostatku Europske Unije. U 2013. godini oko 40.000 privatnih zaštitarskih društava u Europi zapošljavalo je više od 1,5 milijuna osoba koji obavljaju zaštitarske poslove. Njihov promet iznosio je oko 35 milijardi eura. Procjenjuje se da će u 2022. godini 100.000 kompanija iz sektora privatne zaštite ostvariti 257 milijardi USD prihoda na globalnoj razini, uz više od 20 milijuna zaposlenih.
Prema istraživanjima, pola svjetske populacije živi u zemljama gdje je veća brojka radnika u privatnoj zaštiti od broja policajaca. Tako se, primjerice, u Kini, procjenjuje da je broj „zaštitara“ 5 milijuna prema 2.7 milijuna policajaca, u SAD-u 1.1 milijun zaštitara prema 0.8 milijuna policajaca, a u Indiji čak 7 milijuna zaštitara prema 1.4 milijuna policajaca. Zanimljivo je da u Južnoj Africi broj naoružanih zaštitara dvostruko premašuje broj policijskog i vojnog osoblja zajedno.
Zaštitarska djelatnost ne pripada u skupinu uslužnih djelatnosti te ne podliježe obvezi usklađivanja sa propisima koji uređuju pružanje usluga sukladno Zakonu o uslugama ("Narodne nobine", broj 80/11.). Privatna zaštita (Private Security) spada u sigurnosnu gospodarsku granu i bavi se problematikom zaštite građana i njihove imovine, čime pruža potporu i nadopunu temeljnoj zaštiti države (Public security).
Potrebno je napomenuti da u EU ne postoji jedinstvena direktiva, uredba ili drugi propis kojim se harmonizira djelatnost privatne zaštite na razini Unije, nego je svaka država članica dužna zaštitarsku djelatnost urediti nacionalnim zakonodavstvom, a sukladno unutarnjim društveno-političkim, gospodarskim, socijalnim, geostrateškim, sigurnosnim i drugim uvjetima.
Trenutno se u Saborskoj proceduri nalazi Prijedlog Zakon o privatnoj zaštiti kojima se, osim poboljšanja primjene tjelesne i tehničke zaštite u praksi, želi osuvremeniti sustav privatne zaštite, a kako bi bio kompatibilan sa sigurnosnom politikom RH.
Prijedlogom Zakona, kao obveznicima primjene, obuhvaćeno je 253 trgovačkih društava za tjelesnu i tehničku zaštitu, 111 obrta tehničke zaštite i 147 unutarnjih čuvarskih službi s ukupno 16.447 aktivnih osoba s dopuštenjem za obavljanje poslova privatne zaštite.
Sigurnosna politika NATO-a za Europu drastično se promijenila nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Otpornost i zaštita civilne infrastrukture država članica određeni su kao glavni ciljevi novih politika, a kako bi se ti ciljevi ostvarili, države članice trebaju ispuniti dogovorene zahtjeve u pogledu ojačavanja civilne spremnosti, prvenstveno na području održavanja kontinuiteta upravljanja i zaštite ključnih objekata civilne infrastrukture.
Građanska spremnost u nadležnosti je nacionalnih država, stoga je, Strategijom nacionalne sigurnosti ("Narodne novine", broj 73/17.), određeno da će se u sustav domovinske sigurnosti uključivat i javne i privatne tvrtke, ponajprije iz sektora privatne zaštite te građani i organizacije civilnog društva. S obzirom na to da su sigurnosni izazovi i prioriteti malih zemalja drugačiji od onih s kojima se suočavaju velike članice NATO-a, savez je kreirao mehanizam koji ima za cilj poboljšati civilnu spremnost i društvenu otpornost.
Civil Emergency Planning Committee (CEPC), glavno je tijelo unutar Saveza koje odlučuje o stvarima vezanim za civilnu zaštitu. CEPC je 2017. od država članica tražio da, na temelju smjernica i inicijalnih evaluacijskih kriterija, procjene vlastite snage i slabosti kroz 7 glavnih zahtjeva. Do kraja 2017. svih 29 država članica dostavilo je tražene podatke, a koji su poslužili za kreiranje banke podataka najboljih praksi zemalja članica.
Od završetka Hladnog rata članice smanjuju svoja izdvajanja za obranu te se vojske zemalja članica sve više oslanjaju na privatni sektor. Kao primjer navodimo da se za potrebe vojnog transporta u velikim vojnim operacijama i vježbama, u preko 90% slučajeva, koristi komercijalni sektor, dok se 50% cjelokupne obrambene komunikacije vodi preko satelita u vlasništvu privatnih kompanija.
Kao integralni dio civilne zaštite i društvene odgovornosti, u sustav nacionalne sigurnosti uključuje se i zaštitarski sektor. Angažman zaštitarsko sektora potrebno je ograničiti na zaštitu pučanstva i imovine o kriminalnih aktivnosti, a upotreba oružja i druge sile treba biti ograničena na samoobranu, obranu drugih te zaštitu imovine i kritične infrastrukture.
S obzirom na to da su, u velikom broju slučajeva, zaštitari naoružani, postoji mogućnost da se zaštitarski sektor u kriznim situacijama, a na razini pojedinih članica, koristi kao oružana komponenta, odnosno kao zamjena za teritorijalne obrane koje su zemlje članice s prestankom Hladnog rata ugasile.
Neven Brkić, dipl. iur.
