Stoga je na razini EU-a bilo potrebno poduzeti zakonodavne mjere kako bi se stvorili preduvjeti za pravednije i djelotvornije oporezivanje, te u konačnici pravodobno odgovorilo na sve digitalne izazove modernog doba.
Uvodno
Primjena postojećih pravila oporezivanja dobiti na digitalne aktivnosti dovela je do neusklađenosti mjesta oporezivanja dobiti i mjesta na kojem se stvara vrijednost, posebice za modele poslovanja koja se sve više oslanjanju na sudjelovanje korisnika. Sa stajališta oporezivanja time se stvaraju određeni nedostatci. Naime, doprinosi korisnika koje prikuplja poduzeće, a koji su za isto zapravo ishodište stvaranja vrijednosti mogu se nalaziti u poreznoj jurisdikciji u kojoj poduzeće koje obavlja digitalnu aktivnost nema fizički nastan (u skladu s važećim pravilima nema poslovni nastan u porezne svrhe), te se stoga dobit koja proizlazi iz tih aktivnosti ne može oporezovati. S druge strane, čak ako poduzeće i ima trajni nastan u jurisdikciji u kojoj se nalaze korisnici, vrijednost nastala doprinosima korisnika se ne uzima u obzir pri odlučivanju koliko poreza treba platiti u svakoj državi. Stoga je za rješavanje navedene problematike potrebno bilo iznaći multilateralne, međunarodne modele za oporezivanje digitalnog gospodarstva. U tu svrhu donesena su dva zakonodavna akta, odnosno prijedlozi Direktiva Vijeća EU. Prvim prijedlogom Direktive Vijeća EU 2018/0073 utvrđuje se zajednički sustav poreza na digitalne usluge kojima se oporezuju prihodi koji proizlaze iz određenih digitalnih usluga koje pružaju određeni subjekti (porez na digitalne usluge). Tim privremenim porezom bi se osiguralo da aktivnosti koje se trenutačno ne oporezuju na djelotvoran način odmah počnu donositi prihode državama članicama. Isto tako, predmetni porez trebao bi doprinijeti i tome da se izbjegnu jednostrane mjere za oporezivanje digitalnih aktivnosti u određenim državama članicama, a koje bi mogle dovesti do različitih kombinacija rješenja na nacionalnoj razini, štetnih za jedinstveno tržište EU-a. Navedeni sustav primjenjivat će se kao privremena mjera do donošenja cjelovitijeg rješenja, s ugrađenim mehanizmima za smanjivanje mogućosti dvostrukog oporezivanja. Drugim prijedlogom Direktive Vijeća EU 2018/0072 o utvrđivanju pravila o oporezivanju dobiti trgovačkih društava od znatne digitalne prisutnosti nastoje se poboljšati postojeća pravila o porezu na dobit na način da se dobit registrira i oporezuje tamo gdje poduzeća imaju znatnu interakciju s korisnicima putem digitalnih kanala. Shodno tome, u nastavku teksta ukazat će se na najvažnija pravila koja proizlaze iz predmetnih Direktiva EU-a, a temeljem kojih Europska komisija želi reformirati postojeće porezno zakonodavstvo.
1. Prijedlog Direktive Vijeća EU 2018/0073
Prema drugom prijedlogu Direktive Vijeća EU 2018/0073 prihode od poreza prikupljale bi države članice u kojima se korisnici nalaze, a pravila će se primjenjivati samo na društva – porezne obveznike koji ispunjavaju sljedeća dva uvjeta:
Na taj način osigurat će se da manja novoosnovana poduzeća, te rastuća poduzeća i dalje budu rasterećena.
Jedinstvena stopa poreza na digitalne usluge na razini EU iznosila bi 3%. Porez na digitalne usluge naplaćivao bi se na bruto iznos prihoda koji proizlaze iz pružanja usluga obuhvaćeni područjem primjene poreza, bez poreza na dodanu vrijednost i sličnih poreza.
Porez će se primjenjivati na prihode od aktivnosti kod kojih korisnici imaju važnu ulogu u stvaranju vrijednosti i koji se trenutačnim pravilima oporezivanja najteže obuhvaćaju, kao što su naprimjer prihodi:
Predlaže se uspostavljanje jedinstvene kontaktne točke (one stop shop) za porezne obveznike koji podliježu plaćanju poreza na digitalne usluge u jednoj ili više država članica, čime bi se omogućilo da se na jednom mjestu izvrše sve administrativne obveze u pogledu oporezivanja (identifikacija, podnošenje prijave poreza na digitalne usluge i plaćanje). Porezne obveze bi se ispunjavale u jednoj državi članici, odnosno državi članici identifikacije koja bi trebala prikupljati informacije uplate poreza na digitalne usluge u ime ostalih država članica u kojima postoji obveza plaćanja poreza, zatim s tim državama članicama razmjenjivati relevantne informacije i prikupljene iznose poreza na digitalne usluge. Takvim mehanizmom se ne bi dovodilo u pitanje iznos poreza na digitalne usluge koji porezni obveznik izravno duguje svakoj državi članici u kojoj postoji obveza plaćanja poreza. Sukladno tome, svaka država članica u kojoj postoji obveza plaćanja poreza na digitalne usluge trebala bi imati ovlast za izravnu naplatu poreza od poreznog obveznika koji mu podliježe, kao i za provedbu poreznih revizija i mjera nadzora, a čiji je cilj preispitivanje dugovanja poreza poreznog obveznika.
Država članica identifikacije bit će država članica u kojoj porezni obveznik podliježe plaćanju poreza na digitalne usluge, osim u slučaju ako podliježe plaćanja istog u više država članica, te će tada između tih država članica morati odabrati državu članicu identifikacije. Imajući u vidu različitu prirodu poreza , to što porezni obveznik može za potrebe oporezivanja biti rezident u nekoj državi članici neće utjecati na određivanje države članice identifikacije za potrebe poreza na digitalne usluge. Tako se zapravo želi izbjeći nerazmjerno administrativno opterećenje za države članice u kojima porezni obveznik može imati nastan za svrhe oporezivanja dobiti, ali u kojoj ne mora podlijegati porezu na digitalne usluge. Stoga će porezni obveznik koji podliježe plaćanju poreza na digitalne usluge u nekoliko država članica moći s pomoću jedinstvene kontaktne točke u državi članici identifikacije ispuniti sve svoje obveze u pogledu oporezivanja, neovisno o tome je li u toj državi rezidentan za svrhe poreza na dobit. Na primjer: porezni obveznik koji podliježe plaćanju poreza na digitalne usluge u dvije države članice (u državi članici A, u kojoj je rezident za potrebe poreza na dobit,te u državi članici B, u kojoj nije rezident za potrebe poreza na dobit) te koji je državu članicu B odabrao kao državu članicu identifikacije, moći će na jedinstvenoj kontaktnoj točki ispuniti svoje obveze u pogledu poreza na digitalne usluge u obje države članice.
Mjesto oporezivanja, odnosno određivanja mjesta na kojem se uređaj korisnika nalazi trebala bi se određivati temeljem internetskog protokola (IP adrese) uređaja korisnika ili drugim sredstvima geolociranja. Za mjesto oporezivanja ne bi se uzimalo u obzir primjerice: novčani doprinosi korisnika u stvaranju prihoda, mjesto plaćanja za isporuku iz koje proizlazi obveza plaćanja poreza na digitalne usluge…
Porezni obveznik dužan će biti s pomoću sustava za samostalnu prijavu obavijestiti državu članicu identifikacije o tome da li podliježe porezu na digitalne usluge u jednoj ili više država članica. Njemu će država članica identifikacije dodijeliti jedinstveni identifikacijski broj za potrebe oporezivanja digitalnih usluga. Isto tako, morat će dostaviti prijavu poreza na digitalne usluge za svako porezno razdoblje, a ona će morati sadržavati sljedeće podatke:
U slučaju kada država članica identifikacije primi uplatu u iznosu većem od ukupnog dugovanja poreza na digitalne usluge navedenog u odgovarajućoj prijavi, tada će biti dužna izvršiti povrat preplaćenog iznosa izravno predmetnom poreznom obvezniku. Ako država članica identifikacije primi uplatu na temelju prijave poreza na digitalne usluge za koju se naknadno utvrdi da je netočna i izmijenjena, a ta je država članica već raspodijelila iznos uplate državama članicama u kojima postoji obveza plaćanja poreza, tada će svaka od tih država članica u kojoj postoji obveza plaćanja poreza izvršiti izravan povrat odgovarajućeg dijela preplaćenog iznosa poreznom obvezniku.
Kada porezni obveznik više ne bude podlijegao porezu na digitalne usluge (npr. nema više svojstvo poreznog obveznika, prestane postojati,...) tada će morati obavijestiti državu članicu identifikacije, te će ona morati obrisati tog poreznog obveznika iz njezina identifikacijskog registra.
Za ublažavanje mogućih slučajeva dvostrukog oporezivanja istih prihoda koji podliježu i porezu na dobit i porezu na digitalne usluge, predlaže se da države članice omoguće poduzećima odbitak plaćenog poreza na digitalne usluge kao troška od osnovice poreza na dobit na njihovom državnom području, neovisno o tome plaćaju li se oba poreza u istoj državi članici ili u različitim državama članicama.
Prihodi koji će proizlaziti iz pružanja oporezivih usluga između subjekata koji će pripadati konsolidiranoj grupi za potrebe financijskog računovodstva1 neće se smatrati oporezivim prihodima.
U slučaju da subjekt koji pripada konsolidiranoj grupi za potrebe financijskog računovodstva pruža oporezivu uslugu trećoj strani, a te prihode prima drugi subjekt iz te grupe, tada će se smatrati da je te prihode ostvario subjekt koji pruža oporezivu uslugu. Takva zaštitna mjera će spriječiti da subjekt koji pruža oporezive usluge i ostvaruje prihode proizašle iz takvih usluga s pomoću drugog subjekta iz iste grupe izbjegne plaćanje poreza na digitalne usluge.
2.Prijedlog Direktive Vijeća EU 2018/0072
Prijedlogom Direktive Vijeća EU 2018/0072 državama članicama omogućit će se da oporezuju dobit nastalu na njihovom državnom području, pa čak i u slučaju ako poduzeće tu nije „fizičko prisutno“.
Predmetni prijedlog će se primjenjivati na porezne obveznike, odnosno trgovačka društva koja su osnovana ili imaju poslovni nastan u EU-u kao i na poduzeća koja su osnovana ili imaju poslovni nastan u jurisdikciji izvan EU-a s kojom država članica u kojoj je utvrđena znatna digitalna prisutnost poreznog obveznika nema ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Isti neće biti od utjecaja na poduzeća koja su osnovana ili imaju poslovni nastan u jurisdikciji izvan EU-a s kojom država članica znatne digitalne prisutnosti ima sklopljen ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koji je na snazi kako bi se izbjegla kršenja tih ugovora, osim ako taj ugovor sadržava odredbe o znatnoj digitalnoj prisutnosti kojima se stvaraju prava i obveze u odnosu na jurisdikciju izvan EU-a slične onima koje su sadržane u relevantnoj Direktivi EU-a. S obzirom da pravo EU-a ne obvezuje te jurisdikcije, na taj način bi se izbjegla nesuglasnost s ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s jurisdikcijama izvan EU-a.
Smatrat će se da u državi članici poduzeće ima znatnu digitalnu prisutnost ako ispunjava najmanje jedan od sljedećih kriterija:
S obzirom da znatan dio vrijednosti digitalnih poduzeća nastaje tamo gdje se nalaze korisnici i gdje se podaci koji se odnose na korisnike prikupljaju i obrađuju, te gdje se pružaju digitalne usluge, za postizanje poštene podjele dobiti znatnoj digitalnoj prisutnosti trebala bi se primjenjivati metoda podjele dobiti. Europska komisija je u tu svrhu već predložila inicijativu za raspoređivanje dobiti velikih multinacionalnih skupina tako da se bolje odražava gdje je vrijednost stvorena.
U pogledu sklapanja ugovora za pružanje digitalnih usluga, ugovor će se smatrati poslovnim ugovorom ako ga korisnik sklopi u trenutku obavljanja posla, te će smatrati da se korisnik nalazi u državi članici u poreznom razdoblju ako je za potrebe poreza na dobit korisnik u tom poreznom razdoblju rezident u toj državi članici, ili je za potrebe poreza na dobit rezident u trećoj zemlji, ali u tom poreznom razdoblju ima stalnu poslovnu jedinicu u toj državi članici. Za potrebe poreza na dobit trgovačkih društava smatrati će se da postoji stalna poslovna jedinica ako postoji znatna digitalna prisutnost s pomoću koje se poslovanje odvija u cijelosti ili djelomično.
Pod digitalnom uslugom podrazumijevat će se usluga koja se pruža putem interneta ili elektroničke mreže, a čija priroda omogućava da se velikoj mjeri obavlja automatizirano i s minimalnim čovjekovim sudjelovanjem, te u odsutnosti informacijske tehnologije ne bi mogle opstati a posebno uključujući primjerice:
Naprimjer: osiguravanje pristupa (uz naknadu) digitalnom tržištu za kupnju i prodaju automobila jest digitalna usluga, dok prodaja automobila putem tog web mjesta to nije.
S druge strane, digitalnim uslugama se ne bi smatrale sljedeće usluge:
Zaključno
Imajući u vidu značaj prihoda od digitalnih aktivnosti, uspostavljanjem novog pravnog standarda i privremenog poreza na digitalne aktivnosti žele se iskoristiti sve beneficije koje pruža digitalno gospodarstvo, a da se pri tome osigura održivost javnih financija na razini EU-a i očuvaju nacionalne porezne osnovice, zaštiti cjelovitost jedinstvenog tržišta EU, preveniraju agresivna porezna planiranja, te u konačnici poduzeća pravedno doprinesu svojim udjelima u porezu. Stoga će za uspješnu implementaciju predloženih rješenja biti potrebna suglasnost svih ključnih aktera kako bi se postigao usklađeni pristup na razini EU-a, i kako bi taj model mogao pridonijeti međunarodnim raspravama za rješavanje te problematike na svjetskoj razini.
Bernard Iljazović
_________________________________
(1) Pod konsolidiranom grupom za potrebe financijskog računovodstva podrazumijevati će se svi subjekti koji su u cijelosti uključeni u konsolidirana financijska izvješća sastavljena u skladu s međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja ili nacionalnim sustavom financijskog izvješćivanja
