Prema članku 42. stavku 1. Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“, br. 26/11., 12/12., 126/12. i 57/15., dalje: Zakon), sankcije za povredu odredaba toga Zakona jesu opomena, obustava isplate dijela neto mjesečne plaće, te javno objavljivanje odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (dalje: Povjerenstvo). Spomenuto je dodatno razrađeno odredbama stavka 2. i 3. navedenoga članka.
Ako je primjereno naravi povrede, Povjerenstvo može tijekom postupka naložiti dužnosniku da otkloni uzroke postojanja sukoba interesa u određenom roku te, ako dužnosnik to učini, može obustaviti postupak ili isti dovršiti i ispunjenje naloga uzeti u obzir prilikom izricanja sankcije (članak 42. stavak 4. Zakona).
Potonja odredba izražava stav zakonodavca da postoje slučajevi u kojima je, imajući na umu narav povrede neke od odredaba Zakona, svrhovito Povjerenstvu dati diskrecijsku ovlast nalaganja dužnosniku da otkloni uzroke postojanja sukoba interesa, te mu za to odrediti rok, kao i ovlast da, ako dužnosnik to učini, obustavi postupak ili dovrši postupak uz vrednovanje otklanjanja uzroka prilikom izricanja sankcije (očito u smislu olakotne okolnosti).
U praksi se postavilo pitanje može li po toj pravnoj osnovi biti obustavljen postupak ako dužnosnik otkloni uzroke postojanja sukoba interesa i bez da mu Povjerenstvo to naloži, odnosno prije izdavanja takvog naloga?
Smatramo da je odgovor na to pitanje potvrdan. To proizlazi ponajprije iz primjene logičkoga i teleološkog tumačenja prava.
„Jezični smisao pravnih pravila treba da bude priznat i obuhvaćen logičkim tumačenjem. Naime, rezultat jezičnog tumačenja mora biti jedan smislen, a ne besmislen sadržaj. Stoga ono što se protivi logičkom rezoniranju i ne može opstati kao pravi sadržaj pravne norme, sve ako je jezično ono i pravilno protumačeno. To je pretpostavka koja ističe da pravna norma ne može biti besmislena.“1
Prema novijoj ustavnosudskoj praksi, kojom je izrijekom inauguriran argument zdravog razuma, „(…) Ustavni sud ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi, a zaštita ustavnih prava pojedinaca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu 'zdravog razuma'. Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično ne može se drukčije nazvati nego arbitrarnim.“ (npr. U-III/1311/2014 od 17.7.2015., U-III/3659/2014 od 25.5.2017., U-III/555/2015 od 9.7.2015.)
Teleološko tumačenje znači, pak, tumačenje prema cilju i svrsi pravnog pravila.2
Besmisleno je da dužnosnik koji sâm otkloni uzroke postojanja sukoba interesa, glede mogućnosti primjene članka 42. stavka 2. Zakona (tj. neke od dviju pogodnosti predviđenih tom odredbom) bude u nepovoljnijoj poziciji od dužnosnika koji to učini tek po nalogu Povjerenstva. Ne samo besmisleno, već i protivno svrsi ove norme, koja obuhvaća, između ostalog, poticanje dužnosnika na saniranje problematične situacije. Usto, ograničavanje primjene odredbe članka 42. stavka 2. Zakona samo na dužnosnike koji postupe po nalogu Povjerenstva, jer situacija razmotrena u ovoj kolumni nije izrijekom predviđena, primjer je onoga što se u novije doba ustaljeno naziva pretjeranim formalizmom kod primjene pravnih normi.
doc. dr. sc. Alen Rajko
________________________________________________
[1] Perić, Berislav, Država i pravni sustav, 6. izd., Informator, Zagreb, 1994., 2015. str.
[2] V. npr.: Perić, op. cit., 220. str.
