Privatizacija navedene kompanije regulirana je Zakonom o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d. („Narodne novine“, br. 32/02., dalje: Zakon) iz 2002. godine i on sve do sada nije mijenjan. Na te izmjene Vlada Republike Hrvatske (dalje: Vlada) se odlučila prvenstveno potaknuta činjenicom da je Europska komisija (dalje: Komisija) ocijenila kako odredbe dosadašnjeg članka 10. Zakona o privatizaciji INA-e nisu bile u skladu sa pravnom stečevinom Europske unije, te je zbog toga 8. prosinca 2016. godine uputila Republici Hrvatskoj obrazloženo mišljenje - Povredu br. 2014/4235, kako je istaknuto u Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o privatizaciji INA - industrije nafte d.d. (dalje: Prijedlog Zakona).
Sporne su bile odredbe članka 10. prema kojima Republika Hrvatska zadržava određena posebna prava koja se ogledaju u ekskluzivnom pravu kontrole nad promjenama u vlasništvu, ekskluzivnom pravu veta na određene odluke uprave društva te koje državi osiguravaju pravo prvokupa cjelokupne ili dijela imovine društva po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti u slučaju pokretanja postupka likvidacije. Navedene zakonske odredbe, prema tom mišljenju, nisu u skladu sa pravnom stečevinom EU-a, jer bi po mišljenju Komisije mogle odvratiti potencijalne investitore iz drugih zemalja od ulaganja u kompaniju. Može se dodati kako i osobito stroge odredbe o ograničavanju stjecanja dijela vlasništva ozbiljno ograničavaju i jednu od temeljnih europskih sloboda, a to je sloboda kretanja kapitala. Sloboda kretanja kapitala zahtijeva slobodu ulaganja kapitala koja se samo u iznimnim slučajevima može ograničiti nacionalnim zakonima u svrhu zaštite državnih interesa.
U prijedlogu Zakona navedeno je kako Komisija smatra da su posebna prava kojima Republika Hrvatska raspolaže na temelju predmetnog Zakona sasvim nerazmjerna za postizanje cilja kojem se teži, stoga je u skladu s člankom 258. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dodjelom posebnih prava državi nad društvom INA d.d. člankom 10. stavcima 1., 2., 4. i 5. Zakona, Republika Hrvatska prekršila svoje obveze iz članka 63. i članka 49. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Navedenim člankom 63. Ugovora propisano je kako su „U okviru odredaba određenih ovim poglavljem, zabranjena sva ograničenja kretanja kapitala među državama članicama te između država članica i trećih zemalja.“
Temeljem navedenog kršenja europskog prava, Komisija je u srpnju 2017. godine donijela odluku o podnošenju tužbe Sudu Europske unije zbog spornih odredaba članka 10. Zakona. Komisija je pri pokretanju tužbe vodila računa da se Republici Hrvatskoj priznaju određena prava koja ona može zakonom regulirati u cilju zaštite za gospodarstvo značajne kompanije kao što je INA. Komisija također priznaje određena prava Republici Hrvatskoj koja jamče sigurnost opskrbe energijom i sigurnost infrastrukture za opskrbu energije i priznaje ih kao legitimne ciljeve radi zaštite javne sigurnosti. Također, priznaje određena ograničenja slobode kretanja kapitala ali kada su ona, kao što je u Prijedlogu zakona navedno, razmjerna i legitimna kako bi se zaštitila sigurnost opskrbe energijom, te prvenstveno kako bi se zaštitila javna sigurnost.
Novim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d. („Narodne novine“, br. 21/19.) uređuje se obaveza podnošenja dugoročnog plana upravljanja i poslovanja INA-e d.d. stjecatelja koji namjerava steći (zajedno sa dionicama koje je već stekao) više od 25 % ili 50 % dionica s pravom glasa, postupak izmjena i dopuna plana, dostava pojašnjenja te postupanje Vlade kada donosi odluku o stjecanju dionica na prijedlog ministra nadležnog za energetiku. Zakon propisuje i slučajeve kada Vlada može uskratiti suglasnost za otkup dionica. Uskratu otkupa dionice propisuje stavak 7. izmijenjenog članka 10. koji navodi kako „Vlada Republike Hrvatske može uskratiti stjecatelju suglasnost za stjecanje dionica ako ocijeni da okolnosti iz stavka 13. ovoga članka predstavljaju ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti i iznimnu opasnost od ozbiljne štete za javnu sigurnost na način da bi ugrozio sigurnu, pouzdanu i redovitu opskrbu energijom te zaštitu sigurnosti infrastrukture za opskrbu energijom, a sve u skladu s člankom 65. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.“ Osobito su zanimljive nove odredbe stavka 11. članka 10. Zakona koje propisuju : „ako stjecatelj opetovano svojim aktivnostima i mjerama dovodi u pitanje sigurnu, pouzdanu i redovitu opskrbu energijom te zaštitu sigurnosti infrastrukture za opskrbu energijom, smatrat će se da je postupao protivno suglasnosti iz stavka 6. ovoga članka u kojem slučaju Vlada može donijeti odluku o oduzimanju suglasnosti iz stavka 6. ovoga članka.“
Stavkom 12. članka 10. propisan je postupak u slučaju takvog oduzimanja suglasnosti na otkup dionica pa je navedeno da je „nakon izvršnosti odluke iz stavka 11. članka 10. stjecatelj dužan dionice, za koje je ishodio suglasnost, ponuditi na otkup Republici Hrvatskoj. Ako stjecatelj ne ponudi dionice na otkup, Vlada Republike Hrvatske može tužbom pred trgovačkim sudom zahtijevati od suda da naloži stjecatelju prodaju dionica INA d.d. Republici Hrvatskoj prema tržišnoj vrijednosti dionica.“
Novim izmjenama Zakona propisana je i obveza podnošenja jednogodišnjih izvješća o izvršenju dugoročnog plana upravljanja i poslovanja INA-e d.d. te sankcije u slučaju nepodnošenja plana, sudjelovanje predstavnika Vlade Republike Hrvatske sjednicama uprave društva dokle god Republika Hrvatska ima jednu ili više dionica i zaštitne sankcije u slučaju da uprava društva izglasa odluku kojom se ozbiljno dovodi u pitanje sigurnosti opskrbe energijom te sigurnost infrastrukture za opskrbu energijom. Izmjene Zakona se time usuglašavaju sa stavom Europske Komisije i općenito sa pravnom stečevinom Europske Unije koja inzistira na slobodi kretanja kapitala ali omogućuje i svojim državama članicama slobodu zaštite svojih interesa u razmjernoj mjeri i sa legitimnim ciljevima.
Roko Hranjec, mag.iur.
