Odredbama članka 77. Zakona o radu (Narodne novine 93/14 i 127/17) propisano je da radnik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, u trajanju od najmanje pet tjedana. Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora dulje od najkraće propisanog, pa ako je nekim od tih ugovora i akata propisan veći broj dana godišnjeg odmora od onog zajamčenog Zakonom o radu, sukladno članku 9. stavak 3. Zakona o radu primijenit će se ono pravo koje je za radnika najpovoljnije.
Treba reći i da pravo na godišnji odmor ne ovisi o stvarnom (tzv. efektivnom) radu radnika u tekućoj kalendarskoj godini za koju radnik ostvaruje pravo na godišnji odmor. Naime, pravo na godišnji odmor za tekuću kalendarsku godinu ima i radnik koji je veći dio kalendarske godine ili čak gotovo cijelu tu godinu bio privremeno nesposoban za rad i to do 30. lipnja sljedeće godine.
Ako radnik ne može iskoristiti godišnji odmor zbog, primjerice, prestanka ugovora o radu, primjenjuju se odredbe članka 82. Zakona o radu, odnosno radnik ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.
Prethodno navedeno treba sagledati i u kontekstu stavka 2. članka 78. Zakona o radu. Naime, prema toj odredbi radnik kojem prestaje radni odnos za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo i na razmjeran dio godišnjeg odmora. To bi vezano za korištenje „starog“ dijela godišnjeg odmora zapravo značilo da radnik prije prestanka radnog odnosa treba iskoristiti sav preostali godišnji odmor - onaj iz prošle godine i onaj iz tekuće godine (odnosno onaj u razmjernom dijelu jer mu prestaje radni odnos). To znači da naknada za neiskorišteni godišnji odmor pripada radniku i za neiskorišteni razmjerni dio „novoga“ godišnjeg odmora, sukladno članku 82. Zakona o radu koji propisuje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor radniku uvijek kada godišnji odmor zbog prestanka radnog odnosa nije iskorišten u cijelosti (dakle ako preostane kao neiskorišten i razmjerni dio godišnjeg odmora).
Međutim, u praksi se relativno često pojavljuje pitanje treba li radniku isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor ako ga radnik nije izrijekom ili barem dovoljno određeno zahtijevao odnosno zatražio prije prestanka ugovora o radu, te od kojeg trenutka i na koji način počinje teći tijek zakonskih zateznih kamata za takvu tražbinu.
U smislu pravilnog postupanja u takvoj pravnoj situaciji treba reći da članak 82. Zakona o radu propisuje da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Prema istome članku Zakona o radu naknada, odnosno visina naknade, određuje se razmjerno broju preostalih dana godišnjeg odmora koji nisu iskorišteni.
Nadalje, članak 80. Zakona o radu propisuje da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.
Pravo na godišnji odmor, trajanje godišnjeg odmora, određivanje razmjernog dijela godišnjeg odmora i utvrđivanje godišnjeg odmora radnika propisuju članci 76. – 79. Zakona o radu.
Pri tome posebno treba istaknuti odredbe članka 85. Zakona o radu koje se odnose na raspored korištenja godišnjeg odmora:
(1) Raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine.
(2) Radniku koji radi u nepunom radnom vremenu kod dva ili kod više poslodavaca, a poslodavci ne postignu sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, dužni su mu omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovu zahtjevu.
(3) Pri utvrđivanju rasporeda korištenja godišnjeg odmora moraju se uzeti u obzir potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima.
(4) Poslodavac mora radnika najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja.
(5) Jedan dan godišnjeg odmora radnik ima pravo, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, koristiti kada on to želi, osim ako posebno opravdani razlozi na strani poslodavca to onemogućuju.
Suprotno tim odrednicama, u posljednje vrijeme poslodavci učestalo zaključuju da nisu dužni isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor upirući u činjenicu da za takvu naknadu radnik treba, prije svega, podnijeti zahtjev za korištenje godišnjeg odmora, pa ako mu to ne bi bilo odobreno od strane poslodavca, da bi tek tada imao pravo na zahtjev za naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te isplatu takve naknade. Takvo shvaćanje poslodavaca dijelom je uzrokovano i ponašanjem radnika koji često u kratkom roku traže sporazumni raskid radnog odnosa ne spominjući niti zahtijevajući neiskorišteni dio godišnjeg odmora odnosno naknadu za taj neiskorišteni preostali godišnji odmor, a poslodavac im, ne razmišljajući, često izađe u susret i pristane na takav „hitan“ sporazumni raskid bez utanačenja korištenja i regulacije preostalog godišnjeg odmora. S tim u vezi je i pretežito mišljenje poslodavaca da ne postoji krivnja na njihovoj strani za neiskorišteni godišnji odmor radnika, pa samim time ne postoji niti obveza za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, a posebice ne obveza na isplatu zateznih zakonskih kamata na takvu naknadu od datuma prestanka radnog odnosa.
Međutim, primjenom prethodno navedenih normativnih odredbi Zakona o radu mora se zaključiti da, iako je pravo na godišnji odmor prije svega pravo i obveza radnika, isto tako i poslodavac mora voditi brigu da tu obvezu prema svom radniku poštuje, pa čak i onda kada sam radnik propusti zatražiti ili iz nekog razloga ne zatraži korištenje godišnjeg odmora. Posebno treba istaknuti da se isplata naknade za godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora propisuje kao obveza i dužnost poslodavca prema svakom radniku koji nije iskoristio godišnji odmoru u cijelosti u slučaju prestanka ugovora o radu i to bez obzira na razloge zbog kojih taj radnik svoj cjelokupni, pripadajući godišnji odmor, nije iskoristio.
Stoga zaključno treba reći da za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor nije bitan razlog zbog kojeg radnik nije iskoristio godišnji odmor jer o tom pravu radnika mora voditi računa i sam poslodavac, posebice prilikom pristanka na sporazumni raskid ugovora o radu, pa čak i kada radnik takav zahtjev za naknadu tom prilikom nije niti naznačio. U tom smislu i tijek zakonskih zateznih kamata za takvu neisplaćenu naknadu teče već od datuma prestanka radnog odnosa, a ne od trenutka eventualnog naknadnog zahtjeva za isplatu te naknade.
Takvo pravno stajalište ne proizlazi samo iz navedenih zakonskih odredbi, već u tom smjeru postupa i pretežita sudska praksa koja, primjerice, u pojedinim odlukama i izrijekom ističe da je pravo na godišnji odmor doduše pravo i obveza zaposlenika, ali isto tako i poslodavac mora voditi računa da tu obvezu prema zaposleniku poštuje pa i onda kada sam zaposlenik ne zatraži korištenje godišnjeg odmora. Pri tome se isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora propisuje kao dužnost poslodavca prema radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti u slučaju prestanka ugovora o radu i to bez obzira na razloge zbog kojih godišnji odmor nije iskoristio (npr. odluka Županijskog suda u Varaždinu br. Gžr-1624/14 od 11. lipnja 2014. i Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-2538/13 od 5. lipnja 2014.).
Vezano za visinu naknade za neiskorišteni dio godišnjeg odmora treba istaknuti da je za njezin izračun od naročite važnosti, osim broja dana neiskorištenog godišnjeg odmora, i odredba članka 81. Zakona o radu koja propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
Ako radniku u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora nije isplaćena plaća nego naknada plaće, kao osnovica za utvrđivanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora trebala bi se uzeti ona plaća koju bi radnik primio da je radio.
Daniel Sever, dipl. iur.
