Pojam kverulanta (pravdaša, svadljivca, tražitelja pravde, onoga koji piše pritužbe svim instancijama, zanovijetala …) relativno je širok. Za potrebe ovog teksta koristimo ga u jednom od užih značenja, kao specifične vrste stranke koja se učestalo i najčešće nezadovoljno obraća (u ovom slučaju) sudovima, odnosno predsjednicima sudova, kao tijelima sudske uprave. Koristimo ga kako bismo jednom riječju označili spomenutu skupinu stranaka (ostali nazivi u jednoj riječi koji se kolokvijalno koriste nisu prikladni za ovu vrstu teksta). Malo koji sud nema ponekog kverulanta. Ne treba ih poistovjećivati s racionalnim strankama koje su uporne u svojim nastojanjima, fokusirane na konkretan problem, koristeći za to predviđene instrumente.
Kverulanti ne „čuju“ argumentaciju koja im ne ide u prilog i repetitivno iznose svoja stajališta. Ne prihvaćaju kanaliziranje u redovite procedure, koje ne poimaju kao zaštitu od arbitrarnosti i jamca urednosti postupanja, već kao smetnju za posebni tretman za koji misle da im pripada. Neki su uvjereni u svoju širu društvenu misiju. Nisu svjesni da sami sebi štete „inflatornim efektom“ (čega je previše, gubi na vrijednosti – ovdje: prečestim komuniciranjem, poruka već unaprijed gubi na uvjerljivosti). Ne prihvaćaju jednu od bitnih posebnosti položaja sudstva – sudovi za svoj rad ne odgovaraju neposredno strankama, već isključivo tijelima propisanima zakonom. Ponekad pokušavaju impresionirati drugu stranu pozivanjem na razne društvene faktore. Selektivni su u citiranju sadržaja na koje se pozivaju. Dio ih se može svrstati u „guglaše“: parcijalni dio nekog sadržaja pronađenog „guglanjem“ na internetu postaje važniji od profesionalnih kompetencija suca / predsjednika suda (u tom dijelu suosjećamo i s npr. liječnicima, kojima studij i stručno usavršavanje ne pomažu u borbi s onime što je pacijent pročitao na internetu). Poneki gube iz vida da je uloga sudova u zapadnome pravno-političkom krugu rješavanje konkretnih (pojedinačnih) spornih odnosa u društvu, a ne društveni aktivizam.
Važnost fenomena
Kverulanti nisu tek usputna pojava u poslovanju sudske uprave. Svojim obraćanjem sudovima ograničavaju resurse sudske uprave, dovodeći na taj način u nepovoljniji položaj „redovne“ obraćatelje sudu. Kverulantstvo najčešće predstavlja zlouporabu prava koja strankama stoje na raspolaganju, a normirana su zbog posve drugih razloga od onih koji kverulante potiču na djelovanje. Njihovi su motivi raznoliki: od pokušaja da upornošću/napornošću za sebe izbore povoljniju poziciju (nažalost, znamo da uzdanje u napornost nije bespredmetno u hrvatskom društvu), preko „bildanja“ vlastite važnosti u tuđim i/ili vlastitim očima, do raznih varijanti u kojima se odnosna osoba takvim djelovanjem subjektivno osjeća bolje.
Pravila kojima su podvrgnuti suci (i predsjednici sudova) priječe im da s kverulantima komuniciraju onako kako to razložni ljudi s takvim osobama čine u svojim privatnim odnosima. S druge strane, ne smiju djelovati ni tako da šalju poruku kako se kverulantstvo isplati.
Odnosi predsjednika suda i stranaka sudske uprave
Predsjednik suda razmatra predstavke stranaka na rad suca ili suda zbog odugovlačenja postupka, odnosno zbog nedoličnoga ili neprimjerenog ponašanja suca ili drugog zaposlenika suda u odnosima sa strankom koje je suprotno etičkom kodeksu (članak 4. stavak 3. Zakona o sudovima), zahtjeve za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (članak 63.-70. Zakona o sudovima), te zahtjeve za izuzeće suca, sudskog savjetnika, odnosno zapisničara u pojedinom predmetu (prema pravilima mjerodavnoga procesnog zakona). Po prirodi stvari, najveći dio obraćanja stranaka sudskoj upravi odnosi se na predstavke (o najzastupljenijoj vrsti predstavki – požurnicama – v. primjerice kolumnu u ovoj rubrici pod naslovom Predstavke (požurnice) upućene predsjednicima sudova – od 6.12.2016.).
Dužnost predsjednika suda je razmotriti predstavku koja svojim sadržajem ulazi u domenu predsjedničkih ovlasti. Neke od predstavki korisne su ne samo u pogledu konkretne situacije, već mogu ukazati i na širi problem u sudu koji ulazi u ingerencije sudske uprave. Predstavke kverulanata, međutim, najčešće se ne odnose na tu materiju, ili je riječ o opetovanim navodima na koje je već dobiven odgovor.
Pogrešno poimanje uloge predsjednika suda
I kod „redovitih“, racionalnih i pristojnih stranaka, kojima pravila sudskog djelovanja nisu poznata (niti im moraju biti poznata), nerijetko se predsjednik suda pogrešno doživljava kao „šef“ sucima u poslovima suđenja, iako predsjednik suda u tom pogledu nije nadređen sucima, niti u komunikaciji sa strankom smije ulaziti u meritum pojedinog predmeta, niti komentirati rad sudaca u poslovima suđenja. Nemaju predsjednici, dakako, ni ovlast izmjene sudskih odluka, koju ovlast nemaju ni druga tijela (pravosudna uprava, pravobranitelji, Državno sudbeno vijeće, sudačka vijeća …), već samo sudovi kada djeluju u funkciji suđenja, jer odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom (članak 6. stavak 2. Zakona o sudovima). Predsjednik suda ne može razmatrati ni pritužbe jedne od stranaka u sporu koje se odnose na njezine protustranke. „Redovite“ stranke ne ustrajavaju na obraćanju predsjedniku suda nakon što budu obaviještene o razgraničenjima ovlasti unutar sudstva, ali kverulanti se na to obično ne obaziru.
Među njima je osobito popularno izolirano pozivanje na opće odredbe o ulozi predsjednika suda (npr. članak 31. stavak 3. Zakona o sudovima, članak 5. stavak 1. Sudskog poslovnika, i sl.), bez njihova sagledavanja u cjelini regulacije, koja vrlo striktno razgraničava poslove sudske uprave od poslova suđenja. Spomenuto razgraničenje, kao jedan o elemenata dužnosti predsjednika suda u ostvarivanju neovisnosti i samostalnosti sudaca, prije svega proizlazi iz odredbi:
- Ustava Republike Hrvatske (članak 118. stavak 2. i članak 121. stavak 1.)
- Zakona o sudovima (članak 4. stavak 3., članak 29.-33.)
- Zakona o Državnom sudbenom vijeću (članak 85. stavak 4. točka 5.)
- Sudskog poslovnika (članak 3.-5.)
- kao i Mišljenja br. 19 (2016) Savjetodavnog vijeća europskih sudaca o ovlastima predsjednika sudova (naročito točke II.6., A.7, B.13, C.25 te V. 1. i 3.).
Instrumenti u odnosima s kverulantima
Dijelu kverulanata svojstven je uvredljiv način izražavanja. Navikama iz, primjerice, patologije društvenih mreža nema mjesta u službenoj komunikaciji sa sudom. I najoštrija kritika može biti izražena u formi prihvatljivoj u službenom ophođenju. Zakoni kojima su uređene pojedine vrste sudskih postupaka sadržavaju odredbe o kažnjavanju uvredljivog obraćanja sudu ili drugim sudionicima u postupku. Te odredbe, međutim, nisu primjenjive u poslovanju sudske uprave.
Izostanak izričitih odredbi o kažnjavanju vrijeđanja suda u poslovima sudske uprave nije zapreka sudskoj upravi da od stranke zatraži uređenje podneska radi izostavljanja uvredljivog govora, uz najavu da u protivnom podnesak neće biti razmatran. Pogrešnim smatramo dostaviti sucu na očitovanje predstavku koja sadržava osobne uvrede.
Neki oblici kverulantstva ulaze u bitna obilježja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U ekstremnijim slučajevima može se raditi o nekome od kaznenih djela protiv pravosuđa, primjerice iz članka 312. Kaznenog zakona.
Postoje kverulanti u odnosu na koje sudska uprava može osnovano posumnjati da ih nije potrebno podvrgavati kažnjavanju, već inicirati postupak u kojem će biti utvrđeno treba li im pružiti zaštitu iz članka 234.-236. Obiteljskog zakona. Smisao ovih odredaba ispunjava se, između ostalog, u slučajevima u kojima centri za socijalnu skrb ne ostanu na konstataciji da u kartonu osobe nisu zabilježene zdravstvene tegobe, riskirajući takvim pristupom eskalaciju problema.
Nadalje, pravo na dobivanje odgovora na predstavku ne razumijeva pravo dobivanja odgovora na svaki podnesak upućen sudskoj upravi, osobito kada je riječ o opetovanju navoda na koje je već dobiven (barem jedan) odgovor. Kod tome sklonih stranaka, te kod onih koji nastoje uspostaviti neki oblik trajne komunikacije sa sudskom upravom, svrhovito je u odgovoru naznačiti da na možebitne dodatne podneske koji sadržavaju navode na koje je, u bitnome, već odgovoreno, neće biti dostavljani dodatni odgovori.
Mjera koja može pomoći ne samo u odnosu na kverulante, već i na „redovite“ stranke, kako ne bi tek npr. kod primanja stranke u sudskoj upravi doznale da se predsjedniku suda obraćaju s pitanjima izvan njegovih ovlasti: na internetskoj stranici suda korisno je stranke obavijestiti o razgraničenjima ovlasti na ovom području. Ta je mjera, iako u pogledu kverulanata ne pomaže, u autorovoj praksi bitno smanjila broj obraćanja ostalih stranaka sudskoj upravi.
K tome, razgovor sa strankama sudske uprave koji bi se obavljao nasamo bitno povećava rizik (nehotične ili namjerne) pogrešne interpretacije sadržaja tog razgovora.
Linija manjeg otpora ili dosljednost
Autor se s kverulantima neprekidno susreće tijekom 22 godine kontinuiranoga rukovoditeljskog iskustva u državnoj upravi, lokalnoj samoupravi i sudstvu. Protiv autora su zbog nepopuštanja takvoj i sličnim vrstama stranaka podneseni deseci kaznenih i drugih prijava (bez da je ijedna ocijenjena osnovanom). Malo kojim tuzemnim ili međunarodnim faktorom ga već nisu pokušavali impresionirati/zastrašiti. Bilo je najava obraćanja medijima, kao i izravnih prijetnji. Jedan od zaključaka baziranih na tom iskustvu glasi: dosljednost, a ponekad je potreban i „profesionalni mazohizam“, u konačnici se isplate. Popuštanje linijom manjeg otpora pravljenjem iznimki bez pravnog pokrića u konačnici rezultira znatno većim praktičnim problemima od onih koje bi se linijom manjeg otpora pokušalo izbjeći, često po principu „prsta i ruke“.
Moguće je da postoje predsjednici sudova kojima vlastita sujeta ne dopušta da strankama priznaju koliko su im u stvari skučene ovlasti, i/ili koji vlastitu „popularnost“ pokušavaju graditi na podilaženju strankama. Međutim, sudstvo se bavi konfliktima u društvu i promašena je ambicija, bilo suca bilo predsjednika suda, biti opće popularan. U ostalim javnim službama (zdravstvu, obrazovanju i dr.) barem načelno postoji mogućnost da svi korisnici usluga budu zadovoljni, u smislu da povoljan ishod pružanja javne usluge za jednog aktera ne ugrožava iste takve izglede drugog aktera. Kod sudova takva mogućnost ne postoji ni u teoriji, jer suđenje nužno „proizvodi“ određeni broj nezadovoljnih stranaka (u sporu ne mogu uspjeti sve stranke).
Zaključak
Ništa u ovome tekstu ne treba poimati kao zagovaranje cehovske ili kastinske solidarnosti predsjednika suda sa sucima u sudu kojim upravlja, ili prikrivanja nepravilnosti na koje stranke osnovano ukazuju sudskoj upravi. Članak se odnosi isključivo na specifičnu vrstu stranaka sudske uprave – kverulante, u dijelu kojim od sudske uprave traže ono što im ne pripada, dovodeći time u pitanje ravnopravnost stranaka sudske uprave i opterećujući najčešće ionako zagušene kapacitete sudova, ponekad uz podrivanje samostalnosti i neovisnosti sudstva, kao ključnih elemenata primarno zaštite prava stranaka, a ne položaja sudaca. U odnosu na takve stranke, kao i u pogledu ponekih drugih vrsta stranaka koje ne ulaze u temu ovog teksta, uloga je predsjednika suda da sucima bude „gromobran“, a ne provodnik utjecaja.
dr. sc. Alen Rajko
