Da bi se osnovano tražila zaštita prava na temelju odredbi Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine br. 72/17, u nastavku: Zakon o ništetnosti) prvi je preduvjet da je kredit sklopljen u Republici Hrvatskoj te da je riječ o kreditu s međunarodnim obilježjem odnosno da je kredit odobren od strane „neovlaštenog vjerovnika“, a radi se o pravnoj osobi koja na dan sklapanja ugovora nije imala upisano sjedište u Republici Hrvatskoj (čl. 2. Zakona). Pri tome je nužno dokazati da „neovlašteni vjerovnik“ za pružanje usluga odobravanja kredita ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno da ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske.
U praksi sudova često je sporno mjesto sklapanja ugovora s međunarodnim obilježjem. Naime, u određenom broju slučajeva ugovor je doista potpisan izvan Republike Hrvatske. Međutim, unatoč činjenici da je takav ugovor potpisan u inozemstvu, ugovor je sklopljen već u trenutku kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. ZOO-a), stoga je u ovim postupcima potrebno utvrditi mjesto gdje su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž-2001/2015 od 13. rujna 2017. zaključuje: '' (…) da su se o svim bitnim sastojcima ugovora stranke sporazumjele u domu tužitelja u B. B., M. Gupca 18, pa je dakle ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, jer su stranke sporazum o svim bitnim elementima ugovora postigle u Republici Hrvatskoj (…)''
U vezi mjesta sklapanja ugovora, sporna je i primjena mjerodavnog prava odnosno hoće li se u ovim slučajevima primijeniti materijalno pravo strane države (najčešće je riječ o Republici Austriji) ili domaće materijalno pravo kako bi se utvrdile pretpostavke koje određuju činjenice kada i gdje je ugovor sklopljen.
Člankom 8. stavak 2. Zakona o ništetnosti propisano je, među ostalim, da je za ništetne ugovore u smislu toga Zakona, isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske, a sud će po tužbi za utvrđenje ništetnosti ugovora, ne ispitujući postojanje drugim zakonima propisanih pretpostavki o mjerodavnosti prava u odnosu na mjesto sklapanja ugovora, primijeniti taj Zakon. Dakle, na sporne odnose primjenjuje se isključivo materijalno pravo Republike Hrvatske, a pri tome sud neće uzimati u obzir odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine, br. 53/91 i 88/01) niti odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, br. 101/17) koji stupa na snagu 29. siječnja 2019.
Kada se u odredbi članka 8. stavak 2. Zakona o ništetnosti govori o tome da sud neće ispitivati postojanje drugim zakonima propisanih pretpostavki o mjerodavnosti prava tada je potrebno imati u vidu da se u ovim slučajevima, u pravilu, radi o sporu između stranaka s prebivalištem ili sjedištem u državama članicama Europske unije, stoga u obzir dolazi primjena Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), kojom su propisana kolizijska pravila o mjerodavnom pravu kod ugovornih odnosa koja su po pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske. Međutim, potrebno je napomenuti vremenske granice primjene Uredbe Rim I odnosno da se ova Uredba u Republici Hrvatskoj primjenjuje od dana stupanja u punopravno članstvo (1. srpnja 2013.) te se sukladno članku 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji i načelu zabrane retroaktivne primjene prava, u Hrvatskoj primjenjuje tek na ugovore sklopljene nakon toga datuma.
Prema čl. 4. 1. (b) Uredbe Rim I ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište. Ako uzmemo da je pružatelj usluge (kredita, zajma) registriran sa sjedištem u Republici Austriji, iz navedene odredbe proizlazi da bi mjerodavno pravo bilo pravo Republike Austrije. Međutim, u ovim slučajevima treba primijeniti odredbe čl. 6. 1. (a) i (b) Uredbe Rim I prema kojima ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik: (a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili (b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu, te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti. Dakle, primjenom čl. 6. 1. (a) i (b) Uredbe Rim I mjerodavno pravo bilo bi pravo Republike Hrvatske.
Čak i za slučaj da su stranke odabrale mjerodavno pravo (primjerice pravo strane države), sukladno čl. 6. 2. takav izbor ne može imati za posljedicu lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano. To znači da potrošač ne može biti lišen prava na isticanje zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovora sve i da je ugovorena primjena stranog materijalnog prava s obzirom na to da se prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
U pogledu vremenskih granica primjene Zakona o ništetnosti, ugovori s međunarodnim obilježjem sklopljeni do dana stupanja na snagu Zakona, ništetni su od trenutka njihovog sklapanja (čl. 10. st. 1.). Na taj način određeno je povratno djelovanje zakonske odredbe koja utječe na materijalnopravni odnos stranaka na način koji nije bio zakonski reguliran u trenutku sklapanja pravnog posla. U obrazloženju prijedloga zakona (amandmana koji je na prijedlog podnijela Vlada Republike Hrvatske) navodi se da je povratni učinak dopušten s obzirom na to da se cilj mjere, a zbog čijeg ostvarenja se uvode nova pravila, ne bi mogao postići na drugi način. Povratno djelovanje dopušteno je i s obzirom na činjenicu da se na navedeni način utvrđuje uspostavljanje jednakog pravnog režima za sve ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnicima i to kako za one koji su sklopljeni do stupanja na snagu tog zakona, tako i za one koji bi eventualno mogli biti sklopljeni nakon njegovog stupanja na snagu.
U odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-2001/2015 od 13. rujna 2017., u žalbenom postupku, primijenjene su odredbe Zakona o ništetnosti bez obzira što je postupak u tom predmetu (pred sudom prvog stupnja) pokrenut prije stupanja na snagu tog Zakona. Pozivajući se na odredbe članka 10. stavak 1. i 2. Zakona o ništetnosti taj sud zaključuje da se odredbe, kojima je zakonodavac intervenirao u već postojeće ugovore o kreditu, imaju primijeniti i na odnos stranaka u tom postupku. Iako je presudom prvog stupnja odbijen tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, Županijski sud u Velikoj Gorici preinačio je odluku i u tome dijelu usvojio tužbeni zahtjev uz primjenu Zakona o ništetnosti i sljedeće obrazloženje:
''Imajući u vidu da je ugovor o dugoročnom kreditu br. 48.009 sklopljen u Republici Hrvatskoj, datiran sa 15. rujna 2008., kojim je tuženik kao vjerovnik tužiteljima kao dužnicima odobrio novčani iznos od 100.000 €, a dužnici su se taj iznos obvezali vratiti, uz plaćanje ugovorene kamate, u 300 mjesečnih anuiteta, a da tuženik s upisanim sjedištem izvan Republike Hrvatske, nije imao odobrenje ili suglasnost nadležnih tijela Republike Hrvatske za nuđenje i pružanje usluga odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, to je taj ugovor prema čl. 3. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu ništetan. Kako je ništetan ugovor o dugoročnom kreditu br. 48.009 ništetan je, u smislu odredbe čl. 4. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu, i javnobilježnički akt – Očitovanje javnog bilježnika M.M. br.(…) o osiguranju novčane tražbine, na temelju kojeg je izvršena uknjižba prava zaloga na nekretnini (…)''.
I drugi županijski sudovi u svojim odlukama upućuju na primjenu odredbi Zakona o ništetnosti u postupcima koji su u tijeku, a koji su pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona. Tako, primjerice, Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj: Gž-638/16 od 8. siječnja 2018. obrazlaže:
'' u međuvremenu je zakonodavac donošenjem Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“ broj: 72/17) izrazio jasan stav da su ugovori o kreditu i pravni poslovi sklopljeni do dana stupanja na snagu toga Zakona u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenog vjerovnika, koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima ništetni od trenutka njihova sklapanja (članak 10. toga Zakona). Dakle, navedenom odredbom propisana je generalna ništetnost ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih korisnika pa je za konačno i pravilno razjašnjenje ove pravne stvari nužno utvrditi gdje je sklopljen predmetni ugovor o kreditu i je li tuženik neovlašteni vjerovnik.''
Tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-451/17 od 14. rujna 2017. upućuje prvostupanjski sud na primjenu odredbi Zakona o ništetnosti navodeći:
''U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti predmet spora, a osobito okolnosti koje se tiču pravilne primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima… i to odredbi čl. 1. i 10. tog Zakona, te će nakon ponovnog provođenja potrebnih dokaza i utvrđenja odlučnih činjenica donijeti novu odluku o glavnoj stvari uzimajući u obzir i materijalnopravna shvaćanja ovog suda izražena u ovoj odluci.'',
kao i u odluci poslovni broj Gž-1512/16 od 8. veljače 2018. s obrazloženjem:
''U ponovnom postupku prvostupanjski sud će raspraviti predmet spora te će radi utvrđenja odlučnih činjenica provesti predložene dokaze, odnosno dokaze koje stranke eventualno predlože u nastavku, osobito u odnosu na činjenice u vezi pravilne primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Nakon ponovnog provođenja potrebnih dokaza i utvrđenja odlučnih činjenica sud će donijeti novu odluku imajući u vidu i materijalno pravna shvaćanja ovog suda izražena u ovoj odluci. Odluku valja obrazložiti u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a''.
Potrebno je uzeti u obzir činjenicu da su u međuvremenu, do stupanja na snagu Zakona o ništetnosti, brojni sudski postupci vođeni radi utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu pravomoćno okončani na način da je tužbeni zahtjev odbijen. To iz razloga što su postupci vođeni na temelju odredbe članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZOPK) koji članak je stupio na snagu 30. rujna 2015. Tom odredbom propisana je ništetnost ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Međutim, izričitom odredbom članka 29. stavak 1. ZOPK-a propisano je da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, za razliku od odredbi Zakona o ništetnosti, članak 19.j ZOPK-a nije imao retroaktivnu primjenu i na taj način gotovo nikakav utjecaj na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenih prije stupanja na snagu te odredbe.
Pitanje je sada na koji način ugovorne strane ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem mogu ostvariti zaštitu svojih prava koju im pruža Zakon o ništetnosti ako su ranije već vodile parnični postupak koji je pravomoćno okončan primjenom materijalnog prava prije stupanja na snagu odredbi Zakona o ništetnosti.
U odluci Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-995/2018 od 3. srpnja 2018., zauzeto je stajalište da se ne može tražiti ponavljanje postupka na temelju čl. 421. st. toč. 10. Zakona o parničnom postupku s obrazloženjem: ''U konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze koji bi poticali iz vremena dok je u prijašnjem postupku njihovo iznošenje još bilo moguće već se poziva na zakonski propis koji je stupio na snagu 29. srpnja 2017., nakon donošenja presude čije se ponavljanje zahtjeva, primjenom kojega bi eventualno valjalo donijeti drugačiju odluku. Ukazuje na drugačije materijalno pravo koje bi sada valjalo primijeniti kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, što nije razlog za ponavljanje postupka (to nije nova činjenica ni novi dokaz kako pogrešno tvrdi žalitelj)''.
Prema tome, strankama preostaje podnijeti novu tužbu s pozivom na odredbe Zakona o ništetnosti, međutim, u tom slučaju potrebno je ocijeniti radi li se o presuđenoj stvari prema članku 333. stavak 2. ZPP-a. Da bi se radilo o presuđenoj stvari, potrebno je da kumulativno postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjenične osnove. U ovom slučaju postoji identitet stranaka kao i identitet zahtjeva, međutim, stajališta smo da se radi o drukčijem činjeničnom supstratu odnosno da je nakon stupanja na snagu Zakona o ništetnosti proširen krug odlučnih činjenica koje utječu na ništetnost svakog pojedinog ugovora. Naime, u odnosu na odredbu članka 19.j ZOPK-a, sud je u postupcima radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu pokrenutim prema odredbama Zakona o ništetnosti dužan utvrditi činjeničnu i materijalnopravnu kvalifikaciju ovlasti stranaka na sklapanje spornog ugovora (''dužnik'' i ''neovlašteni vjerovnik''), mjesto sklapanja ugovora, činjenicu da se radi o ugovoru s međunarodnim obilježjem i druge relevantne činjenice od kojih ovisi pravilna primjena navedenoga Zakona. Pri tome treba uzeti u obzir stajalište sudske prakse prema kojem za slučaj kad je o određenom zahtjevu već pravomoćno presuđeno, načelo pružanja pravne zaštite ukazuje na potrebu da se dopusti novo suđenje o istom zahtjevu ako se taj zahtjev sada temelji na drugoj činjeničnoj osnovi koja nije bila iznesena prije, jer bi u protivnom stranka bila onemogućena u ostvarivanju cjelovite zaštite svojih prava (tako VTSRH, br. Pž-5865/14 od 24. rujna 2014.).
Vladimir Rončević, sudac Općinskog suda u Zadru
