Autorica u objavljenom članku izlaže osnove procesno-pravnog instituta povlačenja tužbe, te obrađuje situaciju u slučaju izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe, uz ukazivanje na različitu sudsku praksu. Također daje prijedloge o mogućem načinu usklađivanja prakse ukazujući pritom na Ustavom ustanovljenu obvezu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
O navedenom pravnom problemu, u slučaju iskazane potrebe, tek će možda uslijediti određene legitimne aktivnosti u cilju usklađivanja različite sudske prakse. U međuvremenu, smatramo da će stajališta iznesena u tom članku izazvati i neka drugačija razmišljanja.
U članku se navodi da se u praksi pojavila dvojba ima li samo puki izostanak pristanka tuženika na povlačenje tužbe za posljedicu donošenje presude kojom sud odbija tužbeni zahtjev ili je, pak, sud dužan nastaviti s raspravljanjem odnosno s izvođenjem dokaza te tek nakon toga donijeti presudu koja može biti pozitivna (usvajanje tužbenog zahtjeva) ili negativna po tužitelja (odbijanje tužbenog zahtjeva).
Autorica smatra da uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe ima za posljedicu obvezu suda da donese presudu kojom će tužbeni zahtjev biti odbijen te da je takvu presudu sud ovlašten donijeti i bez održavanja bilo kakvog ročišta jer da je to svojevrsna „procesna“ presuda koja se donosi već zbog samog izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe. Takvo stajalište obrazlaže tvrdnjom da u slučaju povlačenja tužbe tužitelj nije odustao samo od tužbenog zahtjeva, nego i od dokaza koje je naveo u povijesnom dijelu tužbe te bi izvođenjem dokaza od kojih je tužitelj odustao bilo povrijeđeno i samo pravilo prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Osim toga, izvođenjem dokaza po prijedlogu tužitelja moglo bi se doći i do zaključka da je tužbeni zahtjev osnovan što bi dovelo do apsurda kako za samog tužitelja koji je tužbu povukao (jer iz nekog razloga, koji ne mora nužno predočiti sudu i protivnoj stranci u sporu, tužitelj više nema interesa voditi spor), tako još više za tuženika koji se usprotivio povlačenju tužbe jer bi i protivljenje povlačenju tužbe izgubilo svoj razumni smisao i očekivani legitiman cilj kojemu tuženik teži, a to je onaj u kojem očekuje donošenje presude kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev. Također, navodi se da je izjava o povlačenju tužbe neopoziva što znači da čak i ako sud zakaže pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu u povodu (povučene) tužbe, tužitelj nema procesno-pravne mogućnosti opoziva izjave o povlačenju tužbe i ustrajanja kod tužbenog zahtjeva iz povučene tužbe, a time niti kod dokaznih prijedloga koje je iznio u povučenoj tužbi. Naprotiv, izjava o povlačenju tužbe egzistira, neovisno o držanju tuženika spram takve procesne dispozicije tužitelja, samo što odluka suda ovisi o tome hoće li tuženik pristati na povlačenje tužbe (kad sud donosi rješenje o povlačenju tužbe) ili će tuženik uskratiti pristanak glede povlačenja tužbe (kad je sud dužan donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev) …
O navedenom pravnom pitanju imamo drukčije stajalište koje ćemo pokušati obrazložiti u nastavku pozivom na zakonske odredbe koje su, mišljenja smo, mjerodavne.
Temeljem načela dispozicije stranaka koje je ustanovljeno odredbom članka 3. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – u nastavku: ZPP) stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom parničnog postupka, mogu se odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke i nagoditi se. To znači da tužitelj može slobodno i povući svoju tužbu. Ta sloboda, međutim, nije beskrajna, ona je u određenoj procesnoj situaciji ipak ograničena zakonom. Tako prema odredbi članka 193. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika (bez ograničenja) prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (stavak 1.), dok u slučaju kada se tuženik upusti u raspravljanje (stavak 2.), tužba se može povući samo ako tuženik na to pristane.
Prema tome, u slučaju kada tužitelj povuče tužbu, a tuženik se upustio u raspravljanje, povlačenje će biti valjano samo ako tuženik na to povlačenje pristane odnosno ako se ispune pretpostavke iz članka 193. st. 2. ZPP-a za presumpciju postojanja tog pristanka.
U slučaju valjanog povlačenja tužbe sud će moći donijeti rješenje kojim će se utvrditi činjenica da je tužba povučena odnosno da se ima smatrati da je povučena. Tim rješenjem deklarirat će se stvarno stanje koje se dogodilo valjanim povlačenjem tužbe odnosno ispunjenjem pretpostavki za presumirano povlačenje tužbe. U tom slučaju parnica se stvarno gasi, nastupa procesnopravni učinak povlačenja tužbe, smatra se kao da tužba nije niti bila podnesena, a sud takvu situaciju deklarira rješenjem.
U slučaju, pak, kada izjava o povlačenju tužbe postoji, ali tuženik koji se upustio u raspravljanje na to povlačenje nije pristao, povlačenje tužbe nije valjano. Uslijed prisilne naravi odredbe članka 193. st. 2. ZPP-a (ius cogens), u takvom slučaju, mišljenja smo, suprotno stajalištu iznesenom u navedenom objavljenom tekstu, ne može se smatrati da je tužba povučena odnosno da je tužitelj odustao kako od njezinih činjeničnih navoda, tako i tužbenog zahtjeva (petita). Ovo, i usprkos tome što izjava o povlačenju tužbe postoji. Jer, iako izjava tužitelja o povlačenju tužbe postoji, povlačenje tužbe, u smislu članka 193. st. 2. ZPP-a, nije dopušteno. Sud ne može uvažavati radnje stranke koje po zakonu nisu dopuštene. Stoga u takvoj situaciji, primjenom odredbe članka 193. st. 2. ZPP-a, treba uzeti da je tužba podnesena, da ona postoji, da parnica teče, pa je sud, u skladu s odredbom članka 2. ZPP-a, dužan o postojećem tužbenom zahtjevu donijeti meritornu odluku, ne uvažavajući pritom nedopuštenu parničnu radnju tužitelja – njegovu izjavu o povlačenju tužbe.
Takva procesna situacija ne razlikuje se od bilo koje druge situacije u kojoj je tužitelj podnio tužbu, u kojoj je tuženik dao odgovor na tužbu te u kojoj je dužnost suda da o tužbenom zahtjevu donese odluku. To što je tužitelj povukao tužbu nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, a tuženik nije dao pristanak na povlačenje, ne stvara nikakvu specifičnu procesnu situaciju odnosno obavezu suda da donosi neku sui generis „procesnu“, presudu kojom bi se morao odbiti tužbeni zahtjev, a niti takva situacija sudu daje ovlaštenje da takvu presudu donese bez održavanja rasprave.
Zakon o parničnom postupku u dvadeset trećoj glavi uređuje institut presude (članci 325-342.). Niti jedna odredba u tom dijelu Zakona, a niti jedna njegova druga odredba ne stvara obvezu donošenja specifične vrste presude kojom se odbija tužbeni zahtjev u situaciji kada se tužba povuče nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, a tuženik na to povlačenje ne pristane.
Sud odlučuje presudom o osnovanosti zahtjeva tužitelja (čl. 325. st. 1. ZPP-a) kojim on traži da mu se pruži pravna zaštita određenog sadržaja. Na koji način će sud odlučiti o tužbenom zahtjevu (prihvaćanjem odnosno odbijanjem) ovisi o svakom pojedinom slučaju konkretne parnice odnosno o tome kako je utvrđeno činjenično stanje te kako je na tako utvrđeno činjenično stanje sud primijenio mjerodavno materijalno pravo. Zakon samo iznimno, za određene procesne situacije, propisuje na koji način će sud odlučiti o tužbenom zahtjevu. Tako je odredbom članka 331. ZPP-a propisana obveza suda da, uz ispunjenje određenih zakonskih pretpostavki, donese presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda na temelju priznanja), odredbom članka 331.a ZPP-a presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja), odredbom članka 331.b ZPP-a presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) te odredbom čl. 332. ZPP-a presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog izostanka).
Sud o tužbenom zahtjevu odlučuje, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl. 4. ZPP-a). Tom odredbom zakon načelno dozvoljava izuzetke od navedenog pravila. Iz daljnjih odredaba ZPP-a proizlazi da se presuda bez održavanja rasprave, suprotno temeljnom načelu usmenosti, neposrednosti i javnosti, može donijeti samo u slučajevima koji su izrijekom propisani. Tako je odredbom članka 312. st. 3. ZPP-a propisano da je sud izvan ročišta glavne rasprave ovlašten u povodu izjave tuženika dane pisano ili na zapisnik kod parničnog suda, donijeti presudu na temelju priznanja odnosno presudu na temelju odricanja, dok je odredbom članka 332.a ZPP-a propisano da ako tuženik u odgovoru na tužbu prizna odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sud može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu. Također je propisano da će se, pod točno određenim pretpostavkama, bez daljnjeg raspravljanja donijeti presuda na temelju priznanja (čl. 331. ZPP-a) i presuda na temelju odricanja (čl. 331a. ZPP-a), a u slučajeve koji predstavljaju izuzetak od navedenog pravila spada i donošenje presude zbog ogluhe (čl. 331.b ZPP-a) te presude zbog izostanka (čl. 332. ZPP-a).
Stoga smatramo da ne postoji zakonski osnov temeljem kojeg bi, u situaciji kada tužitelj povuče tužbu, a tuženik na to ne pristane, sud morao donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev. Također, sud, samim time što je nastala navedena procesna situacija, nema zakonsko ovlaštenje donijeti presudu bez održavanja rasprave. Citirane zakonske odredbe, koje su prisilne naravi, ukazuju, naime, da je sud u takvoj situaciji dužan voditi redovan parnični postupak po tužbi što podrazumijeva nastaviti s raspravljanjem i poduzimati sve zakonom propisane radnje kako bi se stekli uvjeti za donošenje meritorne odluke, nakon što stranke rasprave predmet spora.
Motivi zbog kojih tužitelj povlači tužbu (u praksi je gotovo redovna situacija da tužitelj odustaje od tužbe jer je uvjeren u svoje slabe izglede), kao i očekivanja tuženika u takvoj situaciji da se donese odluka kojom se odbija tužbeni zahtjev, na što se ukazuje u navedenom tekstu, okolnosti su koje nisu procesno-pravno relevantne. Pitanje donošenja meritorne odluke, u takvoj procesnoj situaciji, kao i u svakoj parnici, treba gledati prije svega u kontekstu imperativa donošenja zakonite odluke.
Zakonitost presude podrazumijeva da je njezinom donošenju prethodio postupak u kojem nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Zakonitost te odluke će, u slučaju da stranka u smislu odredbe članka 348. st. 1. i st. 2. ZPP-a podnese žalbu, prvenstveno biti predmet razmatranja u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudom.
U žalbenom postupku drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na točno određene bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a) i na primjenu materijalnog prava.
Smatramo bitnim ukazati na odredbu članka 338. st. 4. ZPP-a prema kojoj prvostupanjska presuda treba sadržavati jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama što podrazumijeva i navođenje materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu.
Ako bi se kao razlog za donošenje meritorne odluke u navedenoj procesnoj situaciji, u slučaju presude kojom se odbija tužbeni zahtjev, navelo isključivo to da je tužitelj povukao tužbu, a tuženik na to nije pristao, smatramo da bi takvi razlozi, u smislu odredbe članka 338. st. 4. ZPP-a bili nedostatni i nejasni što bi upućivalo da presuda sadrži nedostatak u smislu odredbe članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a zbog kojeg je nije moguće ispitati. Na tu povredu zakona drugostupanjski sud dužan je paziti po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a ako bi utvrdio njezino postojanje, dužan je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. ZPP-a).
Ako bi meritorna odluka, u navedenom slučaju, bila donesena bez održavanja rasprave, a žalitelj u žalbi istakne da je to protivno zakonu odnosno da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi s čl. 4. ZPP-a (sud na tu povredu zakona ne pazi po službenoj dužnosti), te drugostupanjski sud utvrdi da je istaknuti žalbeni razlog osnovan, drugostupanjski sud bi također, temeljem članka 369. st. 1. ZPP-a, imao obvezu takvu odluku ukinuti i vrati predmet na ponovno suđenje.
Vesna Težak-Škrbina, sutkinja Općinskog suda u Novom Zagrebu, privremeno na Županijskom sudu u Velikoj Gorici
