Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Orlandi i drugi protiv Italije, zahtjevi br. 26431/12; 26742/12; 44057/12 i 60088/12 od 14. prosinca 2017.
Zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) podnijelo je 2012. godine šest istospolnih parova – 11 talijanskih državljana i jedan kanadski državljanin. Svih šest parova sklopilo je bračnu zajednicu izvan Italije, u državama koje omogućuju sklapanje istospolnih brakova: Kanadi, SAD-u i Nizozemskoj. Po povratku u Italiju pokušali su registrirati svoju bračnu zajednicu u Italiji, ali bez uspjeha. Nadležna tijela odbila su priznati njihove brakove sklopljene u inozemstvu, s obrazloženjem da talijanski pravni poredak ne dozvoljava istospolne brakove.
Podnositelji zahtjeva pred Europskim sudom su prigovarali da je povrijeđeno njihovo pravo na privatni i obiteljski život iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) u vezi pravom na brak iz članka 12. Konvencije zbog toga što su matični uredi odbili upisati njihove brakove sklopljene u inozemstvu te zbog činjenice da nisu imali mogućnost sklopiti brak niti dobiti ikakvo priznanje svoje zajednice u Italiji. Tvrdili su da su time diskriminirani po osnovi spolne orijentacije.
Europski sud pozvao se na svoju sudsku praksu prema kojoj su države potpisnice Konvencije i dalje slobodne regulirati brak kao zajednicu heteroseksualnog para, ali da je nužno pravno priznati i pružiti zaštitu istospolnim parovima. U svojoj ranijoj presudi Oliari i drugi protiv Italije utvrdio je da u Italiji ne postoji pravni okvir kojim bi se regulirao status istospolnih zajednica.
Europski sud je, nadalje, ocijenio da je institut civilnog partnerstva koji uobičajeno omogućuje takvim zajednicama pravni status koji je jednak ili sličan bračnom u načelu u skladu sa zahtjevima iz Konvencije.
Situacija u Italiji promijenila se 2016. godine, upravo nakon presude u predmetu Oliari i drugi, kada je usvojen novi pravni okvir koji je istospolnim parovima omogućio sklapanje civilnog partnerstva, te su čak i neki od parova iz ovog predmeta uspjeli u međuvremenu regulirati svoj status. Međutim, oni su svoji zahtjev podnijeli 2012. godine, prije navedenih zakonodavnih izmjena.
Europski sud je ocijenio da to što Italija ne dozvoljava istospolne brakove nije suprotno Konvenciji. Međutim, a to je bit ovog predmeta, nije prihvatio da podnositelji zahtjeva nisu mogli ostvariti priznanje svoje zajednice ni u jednom obliku.
Analizirajući stanje u različitim državama članicama, Europski sud je utvrdio kako 27 od 47 država potpisnica Konvencije priznaje istospolne zajednice u formi braka, civilnog partnerstva ili registriranog partnerstva. Istovremeno, među državama članicama postoje značajne razlike u pogledu priznavanja istospolnih brakova koji su sklopljeni u inozemstvu, iz čega proizlazi da svaka država ima značajnu slobodu procjene u pogledu načina na koji će urediti to pitanje.
No, u ovom slučaju podnositelji zahtjeva nisu imali nikakvu mogućnost da se njihova veza prizna, zbog čega su se našli u pravnom vakuumu, pri čemu nije uzeto u obzir stvarno stanje njihovog odnosa niti poteškoće koje im je to prouzročilo u svakodnevnom životu. Tužena država (Italija) nije ukazala ni na kakav prevladavajući društveni interes koji bi opravdao to što su zajednice podnositelja zahtjeva lišene priznanja i zaštite. Europski sud smatra da Italija nije smjela zanemariti njihovu situaciju, koja korespondira s obiteljskim životom u smislu članka 8. Konvencije, bez da je omogućila zaštitu njihovog odnosa. Stoga je Europski sud utvrdio da je država propustila uspostaviti ravnotežu između javnog interesa i interesa podnositelja zahtjeva, zbog čega je došlo do povrede njihovog prava iz članka 8. Konvencije.
Europski sud je presudio da Italija svakom podnositelju zahtjeva mora isplatiti 5000 eura na ime nematerijalne štete.
Morana Briški, dipl. iur.
