Naime, budući da formalno nije došlo do preuzimanja drugog društva ili prijenosa poduzeća na tvrtku novog poslodavca, on je često u dvojbi imaju li uopće ti radnici pravo pozivati se na ugovorne uvjete s prethodnim poslodavcem.
Prije svega treba reći da radnici kod prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća (pogona) na novog poslodavca zadržavaju stečena prava u vezi s radnim odnosom kod prijašnjeg poslodavca. Također, kod prestanka radnog odnosa, zaštitna funkcija zakonskih odredbi članka 137. Zakona o radu (Narodne novine 93/14) vidljiva je i u činjenici da se prijenos poduzeća ne smatra opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu. Pri tome je u potpunosti irelevantno želi li takav otkaz dati stari ili novi poslodavac, pa se nedopuštenost eventualnog otkaza u tom slučaju proteže kako na starog tako i na novog nositelja (poslodavca) prenesenog poduzeća.
Međutim, iz prethodno opisane situacije proizlazi da je riječ o prijenosu poduzeća u smislu Zakona o radu jer je djelatnost poslodavca kod takvog „preuzimanja“ zadržala svoj identitet u smislu nastavljanja i/ili preuzimanja aktivnosti prijašnjeg poslodavca od strane novog poslodavca, posebice ako postoji nesporna sličnost između tih aktivnosti prije i poslije prijenosa, kako u načinu korištenja istih materijalnih sredstava (pokretnina i nekretnina) tako i u preuzimanju većine prijašnjih zatečenih radnika od strane novoga poslodavca.
U tom smislu je i člankom 137. Zakona o radu propisano;
„(1) Ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja.
(2) Radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu.
(3) Poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovoga članka preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.“
Dakle, normativno nije nužno propisano da prijenos poduzeća ili dijela poduzeća mora biti u statusnom obliku odnosno izazvati određene statusne promjene kod starog ili novog poslodavca, a iz kojih bi onda odmah nedvojbeno proizlazilo da je riječ o pripajanju ili odvajanju pravnog subjekta, već je za prijenos poduzeća dovoljan i neki drugi pravni posao koji za radnike odnosno njihova zatečena prava i ugovore o radu izaziva iste posljedice kao kod statusnog prijenosa poduzeća.
Stoga je kupnjom, npr. cjelokupnog inventara i same nekretnine poduzeća u kojoj su u tom trenutku ostali raditi zatečeni radnici na istim radnim mjestima, poslodavac faktički prenio na sebe i sve trenutno važeće ugovore o radu i obveze koje iz njih proizlaze.
Naime, spomenutim pravnim poslom između prijašnjeg i novog poslodavca došlo je do prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća koje za posljedicu ima i prijenos ugovora o radu radnika koji su u tom poduzeću odnosno dijelu poduzeća radili sukladno članku 137. Zakona o radu, te radnicima pripadaju i sva prava iz takvog ugovora s prijašnjim poslodavcem.
Tako radnik, u slučaju prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca, zahvaljujući takvom normativnom rješenju, zadržava sva prava i u vezi s otkazom ugovora o radu, otkaznim rokovima i otpremninom, a na novog poslodavca s danom statusne promjene odnosno prenošenja poduzeća prenose se i sva prava i obveze prema radnicima u prijašnjem obliku i opsegu. Od tog trenutka novi poslodavac isključivo je odgovoran za obveze preuzetih ugovora o radu koje su radnici sklopili s prijašnjim poslodavcem. Međutim, logično pravilo isključive odgovornosti novoga poslodavca prema radnicima poduzeća koje je preneseno od trenutka prijenosa poduzeća, te isključiva odgovornost prijašnjeg poslodavca do trenutka prijenosa poduzeća, nisu i u smislu pravnog pravila normativno propisani upravo zbog sprečavanja mogućih zlouporaba od strane oba poslodavca prilikom ispunjavanja obveza iz prenesenih ugovora o radu.
Naime, Zakon o radu u članku 137. omogućava (uz supsidijarnu primjenu odredbi članka 43 -53. Zakona o obveznim odnosima) radniku da zahtijeva ispunjenje obveza prema prenesenom ugovoru o radu, do trenutka prijenosa, solidarno od oba poslodavca (bilo od prijašnjeg, bilo od novog nositelja prenesenog poduzeća), bez obzira na trajanje prijenosa i sve dok ta obveza nije ispunjena u cijelosti. Time se izrijekom, za razliku od prijašnjeg Zakona o radu, dodatno štite radnici od mogućih zlouporaba jer im se jamči da svoja potraživanja koja su nastala prije prijenosa ugovora o radu mogu naplatiti i od novog poslodavca. No, i u slučaju solidarne odgovornosti oba poslodavca, ne treba smetnuti s uma da stari poslodavac odgovara solidarno samo do visine vrijednosti imovine prenesene na novog poslodavca, i to samo do trenutka prijenosa poduzeća.
Stoga je važno istaknuti da i tzv. neformalni prijenos poduzeća ili dijela poduzeća, odnosno prijenos bez statusne promjene pravnog subjekta, izaziva sve pravne posljedice iz članka 137. Zakona o radu i to kako za novog tako i za prijašnjeg poslodavca.
Takvo stajalište istaknuto je i u sudskoj praksi (primjerice Odluka Županijskog suda u Zagrebu, GžR-940/14 od 9. prosinca 2014.).
Daniel Sever, dipl. iur.
