Postupak radnika zbog kojega otkaz nije zakonit
U predmetu Revr-243/03-2 od 23. ožujka 2004. ocijenjeno je da okolnost što je radnik prodao dionice bez prethodne ponude poslodavcu koji je imao pravo prvokupa, nije razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika niti je razlog za izvanredni otkaz. Vrhovni sud u toj presudi navodi da prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova "da prodaja dionica, iako je izvršena bez prethodne ponude tuženiku koji ima pravo prvokupa, ne može se smatrati kršenjem obveza iz radnog odnosa (...) jer se ne radi o kršenju obveza radnika preuzetih ugovorom o radu, a niti je to postupanje suprotno temeljnim obvezama iz radnog odnosa u smislu članka 3. stavka 1. Zakona o radu. (...) sporna prodaja dionica ne sprječava međusobno izvršavanje prava i obveza iz radnih odnosa temeljem ugovora o radu sklopljenog između tuženika i tužitelja."
U predmetu Revr-657/08 od 4. ožujka 2009. utvrđeno je da radnik (prodavač na benzinskoj postaji) nije kriv za sukob s kupcem benzina (nije se suzdržao od reakcije na ponašanje kupca), te stoga nije ni kriv za eventualno narušavanje ugleda svog poslodavca.
U predmetu Revr-813/07 od 24. siječnja 2008. utvrđeno je da poremećeni bračni odnosi (pokrenut je postupak radi razvoda braka) između vlasnice tuženika (poslodavca) i tužitelja (radnika) te pokušaj njihova rješavanja putem zakonitih sredstava nije povreda radne obveze niti mogu biti razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.
Postupanje radnika (nedopušteno) zbog kojega je otkaz zakonit
U predmetu Revr-915/15-2 od 14. listopada 2015. utvrđeno je da je podnositeljica 31. prosinca 2010. dobila odluku o (redovitom) otkazu ugovora o radu kod tuženice (banke) za poslove referenta. Protiv te odluke podnositeljica je podnijela zahtjev za zaštitu prava, a potom pokrenula i sudski spor. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je odlukom tuženice o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja podnositeljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz članka 140. točke 5. Pravilnika o radu - neurednog poslovanja po tekućem računu, odnosno nedopuštenog prekoračenja, a da je 4. ožujka 2010. podnositeljici upućeno upozorenje zbog neurednog poslovanja po tekućem računu uz upozorenje da takvo postupanje u smislu Kodeksa profesionalnog postupanja i Pravilnika o radu predstavlja ozbiljno kršenje radnog odnosa. Nakon toga je 19. srpnja 2010. podnositeljici upućeno drugo upozorenje o obvezama iz radnog odnosa u vezi dužnosti pridržavanja Pravilnika o radu, ugovorom o radu preuzetih obveza i postupanja sukladno pravilima Kodeksa profesionalnog postupanja uz mogućnost otkazivanja ugovora o radu.
Ocjenjujući dopuštenost pobijane odluke o otkazu prvostupanjski sud polazi od sadržaja obrazloženja navedene odluke iz kojeg proizlazi da je podnositeljica od 4. kvartala 2009. kontinuirano bila u nedozvoljenom minusu na svom tekućem računu i da je kroz cijelo to razdoblje bila iskazana visoka zakonska zatezna kamata zbog neurednog poslovanja. Podnositeljici je ugovor o radu otkazan nakon nekoliko pisanih upozorenja i to sve iz istog razloga (zbog nedopuštenog prekoračenja na tekućem računu). Razlog za otkaz ugovora o radu tuženik temelji na osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa opisanoj u članku 140. točki 5. Pravilnika o radu koja se odnosi na neuredno poslovanje po tekućem računu, odnosno nedopušteno prekoračenje. Dakle, postupanje podnositeljice prema ocjeni prvostupanjskog suda predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio pravilnost prvostupanjske presude, ali iz razloga koji se nalaze u obrazloženju te presude. U odnosu na postojanje razloga za redovni otkaz ugovora o radu, te na provedene dokaze na temelju kojih je utvrđeno da se radi o skrivljenom ponašanju podnositeljice, drugostupanjski sud navodi:
"Protivno zaključku prvostupanjskog suda tužiteljica smatra da nedopušteno prekoračenje na tekućem računu ne predstavlja skrivljeno ponašanje, niti povredu radne obveze, niti se radi o nezakonitom raspolaganju sredstvima banke i to još vezano uz ugovor o radu. (...) Što se tiče žalbene tvrdnje da je tuženik zlorabio svoj položaj poslodavca i poslovne banke i time što je uskratio tužiteljici mogućnost da kod druge poslovne banke prima svoju plaću, valja ukazati da je ugovorom o radu ugovoreno da se plaća tužiteljici isplaćuje na tekući račun otvoren kod tuženika, pa takva odredba obvezuje tužiteljicu. Obzirom na poslovnu djelatnost tuženika, takva odredba potpuno je razumljiva i ne može se smatrati zlouporabom položaja poslodavca.
U odnosu na žalbene navode tužiteljice da nedopušteno prekoračenje na tekućem računu nije vezano za radni odnos tužiteljice kod tuženika, već za njihov ugovorni odnos kao poslovne banke i deponenta i da eventualno kršenje obveza od strane tužiteljice iz tog ugovornog odnosa ne može biti valjan i opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, budući da takvim ponašanjem tužiteljica ne krši svoje temeljne obveze iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 5. ZR, valja prije svega navesti da je prema sadržaju ugovora o radu (čl. 11.) tužiteljica upoznata s Pravilnikom o radu, Pravilnikom o plaćama, naknadama plaća i drugim novčanim primicima radnika tuženika, Pravilnikom o zaštiti na radu, odlukama o organizaciji banke i Kodeksom profesionalnog postupanja, a ujedno je ugovoreno da su sva postupanja tužiteljice koja su protivna tim internim aktima, uputstvima pretpostavljenih i drugim relevantnim eksternim propisima kažnjiva i mogu imati za posljedicu otkaz uvjetovan njezinim ponašanjem.
Prema sadržaju Kodeksa profesionalnog postupanja radnici banke dužni su iskazati visoku razinu osobnog poštenja i u pogledu svojih osobnih financija (...) Iz tih razloga je odredbom čl. 140. toč. 5. Pravilnika o radu tuženika kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa propisano neuredno poslovanje po tekućem kunskom ili deviznom računu radnika - nedopušteno prekoračenje, pri čemu je relevantna visina iskazane zatezne kamate u pojedinom kvartalnom razdoblju (...) U konkretnom slučaju tuženik je otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog opisane osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa iz čl. 140. toč. 5. Pravilnika o radu jer je od četvrtog kvartala 2009. g. do donošenja odluke o otkazu, unatoč dva upozorenja o obvezama iz radnog odnosa, kontinuirano u nedozvoljenom minusu na svom tekućem računu, pri čemu je iskazana visoka zakonska zatezna kamata.
Točno je, kako to tužiteljica navodi u žalbi, da je razlog za redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR, kršenje obveza iz radnog odnosa i da razlog za otkaz ima sadržajnu osnovu u postupanju ili propustima radnika vezanim uz njegov radnopravni status.
Međutim, ugovorom o radu tužiteljica je preuzela obvezu postupati u skladu s internim aktima tuženika, među ostalima i u skladu s Kodeksom profesionalnog postupanja kojim je radnicima tuženika naloženo s pojačanom pažnjom postupati u vlastitim poslovnim odnosima s tuženikom, pa je u skladu s kriterijima utvrđenim Procedurom sankcioniranja neurednog poslovanja radnika banke u vlastitim poslovnim odnosima s bankom nedopušteno prekoračenje na tekućem računu tužiteljice opravdano tretirano kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa koja opravdava redoviti otkaz ugovora o radu."
Vrhovni sud je presudom broj: Revr-915/15-2 od 14. listopada 2015. odbio reviziju podnositeljice prihvativši u cijelosti razloge drugostupanjske presude. Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositeljice odlukom broj: U-III-1861/2016 od 8. veljače 2017.).
U predmetu Gžr-560/09-2 od 12. travnja 2011. (Županijski sud u Zagrebu) potvrđena je pravilnost otkaza ugovora o radu bankovnoj službenici jer se ona u 2003. više puta nalazila u nedozvoljenom prekoračenju na tekućem računu, a "kako bi manipulirala podacima o nedozvoljenom minusu uplatila na depozitnom bankomatu manji iznos od onog koji je navela na koverti odnosno na bankomatu." Sud zaključuje da svaka navedena povreda radne obveze tužiteljice ne bi predstavljala opravdani razlog za otkaz njezinog ugovora o radu, međutim "u sveukupnosti ponašanje tužiteljice predstavlja tešku povredu njene radne obveze opisane u čl. 97. st. 1., 2., 5. i 12. Pravilnika tuženika koja je opravdani razlog za otkazivanje njenog ugovora o radu."
U predmetu Gž-2334/04-2 od 21. ožujka 2005. (Županijski sud u Puli), zakonitim je ocijenjen otkaz službenici banke koja se nalazila u nedozvoljenom minusu četiri dana u rujnu 2003. jer je "tužiteljica nezakonito raspolagala novčanim sredstvima banke u kojoj je zaposlena i time je sebi pribavila materijalnu korist. Ta korist nije znatna, ali (...) takvo ponašanje ima obilježje kaznenog djela zlouporabe čeka i kreditne kartice (...) Tužiteljica kao zaposlenica banke dužna je posebno voditi računa o ugledu banke te treba izbjegavati bilo kakvo nezakonito postupanje s njenim sredstvima. Upravo stoga se njeno ponašanje ocjenjuje otegotnim u odnosu na osobu koja koristi sredstva banke, a nije kod nje nije u radnom odnosu."
Slično tome, u predmetu Gž-743/2004 od 17. veljače 2005. (Županijski sud u Sisku) potvrđen je kao zakonit izvanredni otkaz ugovora o radu bankovnoj službenici koja se od 18. siječnja 1999. nalazila u nedozvoljenom minusu kao i u prekoračenju dozvoljenog minusa na računu svog supruga u ukupnom iznosu od 44.424,44 kune, koja je prethodno bila upozorena na svoje neuredno poslovanje na tekućem računu jer je i u 1998. bio pokrenut postupak otkaza ugovora o radu koji je bio obustavljen. Takvo ponašanje ocijenjeno je teškom povredom obveza iz radnog odnosa. Osim toga, ta radnica je bila podigla i nekoliko kredita u drugim kreditnim institucijama u visini od preko 50.000,00 DEM (koje u većini otplaćuju jamci), a kao jamstvo/zalog otplate dijela kredita dala je čekove banke kod koje je radila. Postupanje te radnice sažima prvostupanjski sud (presuda broj: P-1401/02-31 od 19. ožujka 2003.) kada navodi: "Tužiteljica je na nedopušten način raspolagala sredstvima banke, dajući čekovne blankete kao zalog za kredite koje nije otplaćivala, a kojima je financirala svoje izlete u privatno poduzetništvo."
Pravilnik o radu i razlozi za otkaz ugovora o radu (umjesto zaključka)
Iz prvog navedenog primjera razvidno je da je prvostupanjski sud svoju ocjenu o zakonitosti otkaza ograničio samo na pozivanje na odredbe Pravilnika o radu poslodavca koje propisuju ponašanja radnika, dok je drugostupanjski sud dao širu ocjenu postupanja radnice i utvrdio njezino postupanje u cjelini takvim da je dovelo do zakonitog redovnog otkaza ugovora o radu.
S tim u svezi postavlja se pitanje može li poslodavac unaprijed propisati kada će radniku zbog nekog njegovog postupanja/ponašanja dati otkaz.
Naime, materijalne i postupovne pretpostavke pod kojima se ugovor o radu može otkazati (redovito ili izvanredno) uređene su odredbama Zakona o radu. U tom smislu, bez obzira na to jesu li ili nisu razlozi za prestanak ugovora o radu dodatno posebno uređeni pravilnikom o radu, sud pri odlučivanju o dopuštenosti danog otkaza mora utvrditi jesu li ispunjene Zakonom o radu utvrđene pretpostavke za davanje zakonitog otkaza ugovora o radu. Ako su te pretpostavke ispunjene onda je dani otkaz zakonit (dopušten), a ako nisu onda je nezakonit (nedopušten). Uređujući obvezu donošenja pravilnika o radu, Zakon o radu ni na koji način poslodavcima ne nameće obvezu da njime urede povrede radnih obveza i posljedice do kojih će te povrede eventualno dovesti. To naročito stoga što je različite situacije teško unaprijed predvidjeti i opisati. Stoga sadržaj relativno općenitih zakonskih definicija pobliže određuje sudska praksa. Pri takvom stanju stvar je slobodne ocjene poslodavaca hoće li u pravilniku o radu ili nekom drugom posebnom pravilniku, ovisno o posebnostima pojedinih djelatnosti, propisati povrede radnih obveza.
U visoko reguliranim djelatnostima, kakva je npr. i bankarska, relativno je često da se postupanja radnika i posljedice propusta pri takvim postupanjima uređuju pravilnicima o radu ili drugim internim aktima. Pri tome se samo primjerice (korištenjem uvodne odredbe u kojoj je sadržana riječ 'naročito') navode osobito teške povrede radnih obveza. Pri tome takve povrede mogu, ali i ne moraju, predstavljati Zakonom o radu predviđene razloge za redoviti ili izvanredni otkaz ugovora o radu. Jesu li ispunjene pretpostavke za davanje dopuštenog (zakonitog) redovitog ili izvanrednog otkaza ugovora o radu odlučit će u slučaju spora sud. Pri tome sud može, ali i ne mora, uzeti u obzir okolnost da je neko postupanje bilo pravilnikom o radu ili drugim internim aktom poslodavca predviđeno kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa.
Pri razgraničavanju dopuštenih od nedopuštenih postupanja sudovi se rukovode općim shvaćanjima o tome što je u nekoj profesiji prihvatljivo, a što nije.
To niti u kojem slučaju ne znači da bi sudovi bili dužni suditi i na neki konkretan slučaj prestanka ugovora o radu primijeniti nezakonitu ili protuustavnu odredbu nekog pravilnika. Naime, oni o zakonitosti (dopuštenosti) otkaza ugovora o radu sude na temelju odredbi Zakona o radu. Ako bi posumnjali da je neka odredba pravilnika protivna Ustavu ili zakonu, oni je neće primijeniti (neće je uzeti u obzir kao relevantnu pri odlučivanju), jer i tako o zakonitosti otkaza moraju odlučiti na temelju odredbi Zakona o radu. Moraju utvrditi jesu li ispunjene tim zakonom propisane pretpostavke za otkaz ugovora o radu (iz mišljenja prof. dr. sc. Željka Potočnjaka od 8. siječnja 2017. iz predmeta Ustavnog suda broj: U-III-1861/2016).
dr. sc. Robert Peček, Zagreb
Literatura:
Crnić, Ivica, Zakon o radu - primjena u praksi, Organizator, 2011., str. 177-197.
