Prema odredbi članka 280. stavak 2. Ovršnog zakona ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti da se ovrha radi naplate određene tražbine općenito odredi na imovini ovršenika, bez navođenja sredstva i predmeta ovrhe.
Prema odredbi članka 284. Ovršnog zakona, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na novčanoj tražbini po računu kod banke ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od Fine da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena zaplijeni i prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, odnosno na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za provedbu ovrhe.
No, isto tako, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena.
Dakle, iz izloženih zakonskih odredbi proizlazi da je poslodavac koji primi takvo rješenje o ovrsi dužan provoditi ovrhu na stalnom novčanom primanju i pri tome je dužan voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima. To je, u ovom dijelu, ostalo neizmijenjeno i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 73/17), osim što je sada izričito propisano da Fina daje nalog banci da se sredstva i plijene i prenose, a prije je bilo propisano samo da se prenose.
Ovrhovoditelj prema odredbi članka 284. stavak 3. Ovršnog zakona i nadalje stječe založno pravo na novčanoj tražbini ovršenika prema isplatitelju stalnog novčanog primanja.
No, sada je nešto drugo propisano o obvezama postupanja odnosno učincima dostave rješenja o ovrsi.
Tako je prema odredbi članka 284. stavak 4. Ovršnog zakona Fina u povodu rješenja o ovrsi dužna postupati kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud (kao što je to bio slučaj i do sada), ali je isplatitelj stalnoga novčanog primanja u povodu rješenja o ovrsi sada dužan postupati kao po ispravi kojom ovršenik daje suglasnost za zapljenu plaće. Prije je i isplatitelj stalnog novčanog primanja bio dužan postupati kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.
Izmjena je značajna jer je poslodavac ovršenika na temelju rješenja o ovrsi koje je donio javni bilježnik dužan zaplijenjeni dio plaće isplatiti odnosno isplaćivati ovrhovoditelju (tek) nakon isteka 60 dana od primitka rješenja o ovrsi. No, ta izmjena ne odnosi se na ovršne postupke pokrenute prije 3. kolovoza 2017.
Ovršnim zakonom i nadalje je propisano da tijekom izvansudske ovrhe, dakle, i tijekom ovrhe temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojeg je donio javni bilježnik, a kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. Ovršnog zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe (članak 284. stavak 5. Ovršnog zakona).
Zaključak
Dio ovrhe na novčanoj tražbini, ovrhe koje poslodavci provode prema prijašnjim propisima i ovrhe na temelju suglasnosti za zapljenu plaće, i dalje su u nadležnosti poslodavaca.
Novina je da je poslodavac ovršenika na temelju isprave o suglasnosti za zapljenu plaće dužan zaplijenjeni dio plaće isplatiti, odnosno isplaćivati ovrhovoditelju tek po isteku roka od 60 dana od dana njezina primitka, pod pretpostavkom da u tom roku ne dobije odluku suda koja mu to prijeći. Dakle, isplata se sada ne provodi odmah kao kod pravomoćnog rješenja o ovrsi već se odgađa najmanje za 60 dana.
Ta novina primjenjuje se od 3. kolovoza 2017. i nema retroaktivnu primjenu. To znači da se isplata odgađa samo u povodu izjava o suglasnosti za zapljenu plaće dostavljenima poslodavcu od 3. kolovoza 2017.
Sudovi su sada nadležni za ovrhe na plaći kada radnik ne prima plaću na račun kod banke i kada ovrhu treba odrediti radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja.
Kada je rješenje o ovrsi koje je donio javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave postalo pravomoćno i ovršno, vjerovnici i to rješenje mogu dostaviti poslodavcima na provedbu, ako je ovrha određena općenito na imovini ovršenika. No, isplatitelj stalnoga novčanog primanja u povodu rješenja o ovrsi sada je dužan postupati kao po ispravi kojom ovršenik daje suglasnost za zapljenu plaće, odnosno mora čekati 60 dana kao i kod izjave o suglasnosti za zapljenu plaće.
Ta izmjena odnosi se samo na ovršne postupke pokrenute nakon 3. kolovoza 2017.
Prednosni red kod namirenja nije se značajnije mijenjao posljednjih godina. Prednosni red kod poslodavca koji primi izjavu o suglasnosti za zapljenu plaće i dalje se treba određivati prema danu primitka suglasnosti za zapljenu. No, kada neka tražbina ima prednost u namirenju, tada nije odlučno kada je suglasnost za zapljenu plaće primljena jer se tražbina koja ima prednost naplaćuje prije ostalih vrsta tražbina.
U pogledu granica ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima najznačajnija je novina da od 3. kolovoza 2017., ako ovršenik prima plaću koja je niža od prosječne neto plaće, od ovrhe je izuzet iznos tri četvrtine plaće ovršenika, a kada je riječ o ovrsi radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta, od ovrhe je izuzet iznos koji odgovara iznosu od jedne četvrtine neto plaće ovršenika.
Osim toga, važno je imati u vidu da je Ustavni sud RH s danom 13.9.2017. ukinuo odredbu Pravilnika o postupku i načinu provedbe ovrhe na novčanim sredstvima prema kojoj se ovrha može provesti isključivo na dijelu primanja sukladno članku 173. Ovršnog zakona bez obzira na prethodno dane isprave o suglasnosti zaplijene plaće (članak 26. stavak 3. Pravilnika).
Budući da je ova odredba ukinuta, kada je radnik dao suglasnost za zapljenu većeg dijela plaće nego što je to danas dopušteno, a davanje takve suglasnosti bilo je dopušteno u vrijeme ovjeravanja isprave kod javnog bilježnika, od 13. rujna 2017. granice ovrhe za tu ispravu trebaju se utvrđivati prema zakonskom uređenju koje je vrijedilo u vrijeme ovjeravanja isprave. Konkretno, ako je radnik dao suglasnost za zapljenu cijele plaće, a to je bilo dopušteno, treba se plijeniti cijela njegova plaća. No, budući da se izmjena granica ovrhe na plaći kada ovršenik prima plaću nižu od prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na to kada su pokrenuti i po kojem bi se zakonu trebali dovršiti, odluka Ustavnog suda RH broj U-II-240/14 na takvu ovrhu ne utječe, odnosno granice ovrhe vrijede bez obzira što je suglasnost dana i u odnosu na danas zaštićeni dio plaće, u vrijeme kada se mogla dati suglasnost za zapljenu cijele plaće.
Mr. sc. Iris Gović Penić, Županijski sud u Zagrebu
Napomena: prvi nastavak ovog rada objavljen je 19. listopada 2017. (Ovrha na plaći prema Noveli Ovršnog zakona (NN broj 73/17) i Odluci USRH U-II-240/2014), a drugi 3. studenoga 2017. (Posebne odredbe o ovrsi na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima).
