Pritom je bitno naglasiti da na službenom putovanju, u smislu materijalnih prava radnika, treba razlikovati sate u kojima je radnik obavljao poslove prema nalogu poslodavca od sati putovanja do mjesta obavljanja posla.
Opći radnopravni propis Republike Hrvatske, Zakon o radu (Narodne novine, broj 93/14), ne sadrži odredbe koje se odnose na službeni put, no, vrijeme provedeno na službenom putu obavljanjem rada treba promatrati u kontekstu uređenja radnog vremena iz tog Zakona.
Najčešća pitanja koja se javljaju u vezi službenog puta odnose se na radno vrijeme (a time i na plaću), odnosno odmore. Pri tome je naglasak na pitanju dnevnog i tjednog odmora na službenom putu.
Naime, ako je službeni put pao u dan tjednog odmora, poslodavac će, sukladno članku 75. stavak 4. Zakona o radu, ako radnik ne može koristiti tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor od 12 sati, radniku morati za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju.
Također, treba naglasiti da na službenom putu treba poštivati i pravila o dnevnom odmoru, kako su propisana Zakonom o radu. O pitanjima računanja radnog vremena i odmora za vrijeme službenog puta nadležno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, izrazilo je sljedeća stajališta:
- Vrijeme dok radnik putuje prema konačnom odredištu službenog puta i vrijeme dok se vraća sa službenog puta ne uračunava se u radno vrijeme, osim u slučaju radnika koji se nalaze na radnom mjestu vozača kojima se cjelokupno vrijeme provedeno na putu uračunava u radno vrijeme.
- Međutim, vrijeme putovanja ne uračunava se niti u odmore propisane Zakonom o radu, te je poslodavac dužan osigurati radniku minimalni dnevni odmor između dva radna dana provedena na službenom putovanju, odnosno između završetka službenog putovanja i sljedećeg radnog dana.
S obzirom na to da se, prema navedenom stajalištu Ministarstva rada i mirovinskog sustava, vrijeme putovanja ne uračunava niti u odmore propisane Zakonom o radu, poslodavac je dužan osigurati radniku minimalni dnevni odmor između dva radna dana provedena na službenom putovanju, odnosno između završetka službenog putovanja i sljedećeg radnog dana. To ujedno znači da se to stajalište primjenjuje, osim na dnevni odmor radnika, i na tjedni odmor radnika.
U praksi je, naime, nerijetka situacija da poslodavac uputi radnika na službeni put koji ili počinje u nedjelju ili završava u subotu (a radnik inače ima pravo na tjedni odmor u trajanju 48 sati neprekidno; naime, prema članku 75. stavak 1. Zakona o radu radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. toga Zakona; prema toj odredbi tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno).
U takvom slučaju, kada službeni put zahvaća i radnikov vikend, radnik ne može iskoristiti tjedni odmor. Stoga radniku treba sukladno pravilima članka 75. Zakona o radu naknadno omogućiti korištenje tjednog odmora. Naime, prema stavku 4. toga članka ako radnik ne može koristiti odmor u trajanju od 48 sati neprekidno (koje inače redovito koristi subotom i nedjeljom), mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju.
Stoga određena, u praksi uočena stajališta poslodavca - da se službeni put (znači faktično putovanje do mjesta događaja i nazad) uračunava u tjedni odmor i da je radnik zbog toga što je vikendom putovao (pa taj dan nije radio) time ostvario pravo na tjedni odmor - smatramo potpuno pogrešnima.
