Ne bis in idem je temeljno ljudsko pravo i načelo kojim se zabranjuje da se pojedincu dva puta sudi u istoj stvari, a sadržano je u nizu međunarodnih dokumenata pa tako i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno u članku 4. Protokola br. 7. uz tu Konvenciju. Svrha članka 4. Protokola br. 7. je spriječiti da osoba bude nepravedno gonjena ili kažnjena dvaput za isto protupravno postupanje.
U presudi A. i B. protiv Norveške podnositelji zahtjeva tvrdili su da im je, suprotno članku 4. Protokola br. 7. dva puta suđeno za isto djelo iz članka 12. stavka 1. točke 1. Zakona o razrezu poreza. A. i B. bili su optuženi i kažnjeni dva puta, u upravnom i kaznenom postupku, zato što su financijskim transakcijama ostvarili dohodak koji nisu prijavili norveškim poreznim vlastima. Nakon što su porezne vlasti provele reviziju, protiv podnositelja su podnijele kaznene prijave. A. i B. potom su optuženi za kazneno djelo utaje poreza. Međutim, pozivom na provedenu reviziju i dokaze prikupljene tijekom istrage, porezne vlasti su istovremeno ponovno obračunale porez, naložile podnositeljima plaćanje dugovanog poreza kao i plaćanje novčane kazne (tzv. porezne kazne) u iznosu od 30% od iznosa poreznog duga. Budući da su podnositelji platili i porezni dug i novčanu kaznu, te se nisu žalili na odluke poreznih vlasti, navedene odluke postale su pravomoćne. U trenutku njihove pravomoćnosti protiv A. i B. vodili su se kazneni postupci koji su završili na način da je svaki od podnositelja osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Kazneni sud je pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir težinu sankcije odnosno porezne kazne. Iako su se podnositelji žalili da su za isto djelo dva puta suđeni i dva puta osuđeni, domaći sudovi odbili su njihove žalbe.
Osnovna pitanja na koja je Sud u konkretnom predmetu morao dati odgovor bila su:
- jesu li i porezna sankcija donesena u poreznom postupku i kaznena sankcija donesena u kazneno-pravnom postupku bile „kaznenopravne“ sankcije u smislu članka 4. Protokola br. 7.
- je li kazneno djelo za koje su A. i B. suđeni u kaznenom postupku isto (idem) kao i djelo za koje je odluka donesena u poreznom postupku
- je li u postupku koji se odnosi na poreznu kaznu donesena „pravomoćna” odluka koja bi mogla zabraniti kazneni postupak
- ako je djelo isto, jesu li ti postupci (porezni i kazneni) komplementarni odnosno dovoljno povezani u naravi i vremenu na način da se ne smatra da je njihovo vođenje bilo suprotno načelu ne bis in idem.
Jesu li obje sankcije „kaznenopravne“ u smislu čl. 4. Protokola br. 7.?
Sud je ocijenio da se u oba slučaja radi o sankcijama koje imaju kaznenopravni karakter, a ocjena Suda temeljila se na ispitivanju činjenica pomoću „Engel kriterija“ koja proizlaze iz presude Engel i ostali protiv Nizozemske od 8. lipnja 1976.
Prema navedenim kriterijima, uzima se u obzir:
1. pravno razvrstavanje djela na temelju nacionalnog prava – klasifikacija djela prema domaćem pravu nije odlučan čimbenik prilikom odlučivanja smatra li se neki postupak kaznenim postupkom u smislu čl. 4. već predstavlja samo početnu indikaciju Sudu prilikom razmatranja toga pitanja
2. priroda kažnjivog djela – obuhvaća usporedbu domaćeg prava i opseg njegove primjene u odnosu na druga kažnjiva ponašanja unutar domaćeg sustava
3. priroda i težina kazne koja bi mogla biti izrečena – kriterij je u pravilu zadovoljen ako je sankcija zamišljena kao sredstvo kažnjavanja, međutim, nužno je i procijeniti moguću maksimalno zapriječenu sankciju za određeno ponašanje.
Je li kazneno djelo za koje su A. i B. suđeni u kaznenom postupku isto (idem) kao i djelo za koje je odluka donesena u poreznom postupku?
Sud je utvrdio da su činjenične okolnosti koje su tvorile osnovu za poreznu kaznu i kaznenu osudu - zbog toga što su se obje odnosile na uskratu određenih informacija o prihodu u poreznoj prijavi - bile dovoljno slične da bi se moglo zaključiti da se u predmetu radi o „istom djelu“.
U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije od 10. veljače 2009. Sud je smatrao da postojanje raznih pristupa utvrđivanju je li određeno djelo „isto djelo“ vezano za dio „idem“ u načelu ne bis in idem dovodi do pravne nesigurnosti te je definirao nove kriterije za utvrđenje. Sud smatra da se članak 4. mora tumačiti na način da zabranjuje progon ili suđenje za drugo djelo ako ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su iste u naravi: „82. Prema tome, Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola br. 7. mora shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo "djelo" u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.“.
Dakle, Sud je zaključio da su činjenice na temelju kojih su pokrenuti prekršajni i kazneni postupak bitno iste te je tom presudom uveo novi kriterij „materijalnog identiteta djela“ napuštajući kriterij „osnovnih elemenata“ na temelju kojeg je Sud prethodno odlučio u presudi Fischer protiv Austrije.
U predmetu A. i B. protiv Norveške Sud nije odstupao od rješenja utvrđenih u predmetu Zolotukhin te je koristio isti kriterij „materijalnog identiteta djela“.
Je li u postupku koji se odnosi na poreznu kaznu donesena „pravomoćna” odluka koja bi mogla zabraniti kazneni postupak?
Sud smatra da okolnost da je prvi postupak postao „pravomoćan” prije drugog ne utječe na ocjenu odnosa između njih.
Je li vođenje paralelnih postupaka bilo suprotno načelu ne bis in idem u smislu čl. 4.?
Da bi vođenje takvih paralelnih postupaka bilo u skladu s člankom 4. Protokola br. 7. postupci moraju ispunjavati test uske povezanosti u naravi i u vremenu, pri čemu trebaju predstavljati komplementarne elemente u cjelovitom odgovoru države i društva na određeno nedopušteno ponašanje.
Predmetnom presudom Sud je utvrdio uvjete koji trebaju biti ispunjeni da bi se smatralo da su porezni i kazneni postupak bili dovoljno povezani u naravi i vremenu, te time u skladu sa zabranom dvostrukog suđenja odnosno kažnjavanja (bis). Teret dokaza da su ti uvjeti ispunjeni na državnim je tijelima koja provode postupke.
Povezanost u naravi postoji:
- ako su se različitim postupcima ostvarile komplementarne svrhe koje se međusobno nadopunjuju i de facto čine jedan jedinstveni postupak te se njima obuhvaćaju različiti aspekti protupravnog ponašanja
- ako je dualitet dotičnih postupaka predvidljiva posljedica, kako u pravu, tako i u praksi, istog osporavanog ponašanja (idem)
- ako su mjerodavni postupci vođeni na način koji osigurava izbjegavanje dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se činjenice utvrđene u jednom postupku koristile i u drugom postupku
- ako je kazna, izrečena u postupku koji je prvi postao pravomoćno okončan, uzeta u obzir u postupku koji je kasnije pravomoćno okončan i to na način da ukupan iznos svih sankcija bude razmjeran počinjenom djelu.
Povezanost u vremenu:
Iako povezanost u naravi postoji i dovoljno je jaka da Sud zaključi da je riječ o jedinstvenom i koherentnom postupku, Sud smatra da zahtjev povezanosti u vremenu i dalje mora biti ispunjen: „Stoga vremenska veza mora biti dovoljno bliska da bi se pojedinac zaštitio od neizvjesnosti, odgoda i prekomjernog odugovlačenja postupka … čak i kada mjerodavni nacionalni sustav predviđa „integriranu” shemu kojom se odvajaju upravne i kaznene komponente. Što je slabija vremenska veza, to država snosi veći teret da objasni i opravda takve odgode koje se mogu pripisati njezinom postupanju u postupcima.“.
Sud je u predmetu presudio da niti jedan od podnositelja zahtjeva nije bio ponovno suđen niti da je kažnjen za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđen te da stoga nije došlo do povrede odredbe članka 4. Protokola br. 7. u odnosu na oba podnositelja zahtjeva.
Na prvi pogled doima se da proširenim tumačenjem pojma „bis“ Europski sud za ljudska prava dopunjuje rješenja donijeta u presudi Zolotukhin protiv Rusije. Ipak, ta presuda u velikoj mjeri zamjenjuje i na potpuno novi način regulira vrlo osjetljivo pravno načelo.
Iako načelo ne bis in idem potpada pod nederogabilna konvencijska prava čija snaga ne može biti suspendirana niti u slučaju rata ili drugih izvanrednih događaja, Sud je ovom presudom omogućio njegovo stavljanje izvan snage u pojedinim slučajevima vodeći se primarno interesima efikasnosti represivnog aparata, a ne održavanju pravne sigurnosti i temeljnih ljudskih prava.
Za razliku od presude Engel i ostali protiv Nizozemske, u kojoj je tumačenje suda otišlo u pozitivnom smjeru anulirajući diskrecijsku odluku svake države da neko ponašanje uvrsti ili ne uvrsti u kaznenopravnu sferu, u predmetnoj presudi Sud stvara pravo suprotno članku 4. te otvara mogućnost nacionalnim zakonodavstvima da „bez posljedica“ vode dvostruke ili čak višestruke postupke pridržavajući se pravila koja su ovom presudom ustoličena i tako jačaju svoju ionako snažniju poziciju u odnosu na svoje građane.
Sud u točki 130. presude i sam primjećuje da bi bilo svrsishodnije i racionalnije da se za određeno protuzakonito ponašanje vodi jedan postupak, odnosno da se u određenom trenutku paralelni postupci spoje u jedan: „Na temelju prethodnog pregleda sudske prakse Suda očito je da je, u odnosu na pitanja koja su predmet represije i prema kaznenom i prema upravnom pravu, najsigurniji način za osiguranje poštivanja članka 4. Protokola br. 7. propisivanje, u nekoj odgovarajućoj fazi, spajanja u jedinstveni postupak svih paralelnih postupaka kojima se reagiralo na sporno postupanje, kako bi u okviru jednog postupka mogli zadovoljiti različiti imperativi društva u pogledu reakcije na sporno djelo.“
Međutim, umjesto da svojim presudama „usmjerava“ nacionalna zakonodavstva da što bolje i efikasnije riješe problem preklapanja postupaka, Sud svojim prihvaćanjem takvog stanja abolira slabosti i nedorečenosti nacionalnih pravnih sustava.
Neven Brkić, dipl. iur.
