Odlukom broj U-III/3985/2012 od 22. veljače 2017., Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu i ukinuo presudu Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1418/2011-2 od 13. travnja 2011. i Općinskog suda u Rijeci broj: P-2059/09 od 19. listopada 2010. te predmet vratio Općinskom sudu u Rijeci na ponovni postupak.
Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Rijeci kojom je odbijena kao neosnovana žalba podnositelja podnesena protiv presude Općinskog suda u Rijeci, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja radi naknade štete protiv tuženice Republike Hrvatske zbog odgovornosti vojne osobe prema članku 218. Zakona o službi u oružanim snagama (Narodne novine broj 52/91).
Podnositelj je podnio i reviziju protiv presude Županijskog suda, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 1020/11-2 od 4. lipnja 2012. zbog neispunjenja uvjeta propisanih člankom 383. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (u nastavku: ZPP).
S obzirom na navode iz ustavne tužbe, Ustavni sud je ustavnu tužbu razmotrio s aspekta eventualne povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava.
U postupku koji je prethodio ustavnosudskom, predmet spora bio je tužbeni zahtjev kojim je podnositelj od tuženice Republike Hrvatske tražio naknadu štete koja mu je nastala verbalnim, pa potom fizičkim napadom visoko pozicioniranog vojnog službenika i još jedne nepoznate vojne osobe u prostorijama vojarne Ministarstva obrane Republike Hrvatske - kriminalističke vojne policije na Trsatu.
Ustavni sud u svojoj odluci navodi da je cilj je dokazivanja, kao važnog dijela parničnog postupka, da sud formira uvjerenje o sadržaju relevantnih činjenica tj. da se uvjeri o postojanju ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi primjena prava. Dakle, dokazi su sredstvo saznavanja činjenica. Da bi činjenice bile valjano i istinito utvrđene, sud je izvedene dokaze dužan savjesno i brižljivo ocijeniti zasebno, te u kontekstu svih dokaza zajedno, kako to određuje članak 8. Zakona o parničnom postupku.
Osim neposrednih dokaznih sredstava, koja se, prema prirodi stvari, koji puta ne mogu pronaći, sud koristi i indicije. U principu je jedna indicija nedovoljna za formiranje izvjesnog uvjerenja o neposredno važnoj činjenici, ali tzv. krug indicija valjano je dokazno sredstvo.
U slučaju kao što je predmetni, za očekivati je da neposrednih dokaznih sredstava nedostaje. Zbog toga je podnositelj i saslušan kao stranka u postupku. Međutim, sudovi su propustili ocijeniti njegov iskaz u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te navesti vjeruju li mu ili ne vjeruju, odnosno u kojem dijelu vjeruju, a u kojem dijelu ne vjeruju. Činjenična tvrdnja može biti ili istinita ili neistinita, ali ne može biti "malo" ili "nedovoljno" istinita.
Ustavni sud primjećuje da je u postupku došlo do brojnih indicija koje potvrđuju tužiteljeve činjenične navode, pa tako npr. i svjedok V., tadašnji zapovjednik 71. bojne vojne policije (u čijim prostorijama podnositelj tvrdi da je pretučen) iskazuje da je čuo od drugih djelatnika vojne policije da je pripadnik V.P. navodno pretukao M. M. Slično iskazuju i podnositeljeva kćer i bivša supruga, pa je te izvedene dokaze, u smislu citirane odredbe članka 8. ZPP-a, trebalo ocijeniti zajedno s iskazom podnositelja u međusobnom kontekstu, a što je u konkretnom slučaju izostalo.
Iako je Ustavni sud ustanovio da je podnositelju u konkretnom postupku bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu, te da je bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, čime su ispunjeni formalni stranački zahtjevi načela pravičnog postupka, Ustavni sud nalazi da je parnični postupak u tužiteljevom predmetu proveden nepravilno, zbog čega sudovi nisu na propisani način utvrdili relevantne činjenice. Bez relevantnih činjenica kao premise minor, nije uopće moguće donijeti presudu koja ne bi bila arbitrarna.
Naglašava se da se Ustavni sud u postupcima pokrenutim ustavnom tužbom ne upušta, u pravilu, u ispitivanje činjenica, jer njegova zadaća nije bavljenje pogreškama o činjenicama ili o pravu, osim ako i u mjeri u kojoj te pogreške mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom. Ustavni sud u tom smislu svoje odluke zasniva na činjenicama utvrđenima u sudskom postupku, osim ako podnositelj ustavne tužbe ne iznese ozbiljne, relevantne i dostatne razloge zbog kojih je u konkretnom slučaju od tog pravila potrebno odstupiti. Tako niti u konkretnom slučaju Ustavni sud ni na koji način ne namjerava utvrđivati činjenice, već upućuje na zadatak i ovlaštenje redovnih sudova da ustanove relevantno činjenično stanje, te ukazuje na zakonski okvir kojim je to utvrđivanje činjenica i ocjena dokaza regulirano.
Primjenjujući navedeno pravilo na konkretan slučaj, u ovom ustavnosudskom postupku zadaća je Ustavnog suda bila samo utvrditi može li se način na koji je proveden parnični postupak odnosno način na koji su redovni sudovi, posebno Županijski sud, obrazložili svoje odluke smatrati arbitrarnim, je li takvim postupanjem podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, kao i je li, s obzirom na to, Županijski sud ispunio svoju Ustavom propisanu ulogu koja proizlazi iz članka 116. Ustava, vezano uz članak 365. Zakona o parničnom postupku.
Ocjena je Ustavnog suda da obrazloženja presuda koje u ovom predmetu ustavnom tužbom osporava podnositelj ne zadovoljavaju gore navedene zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonili sumnju u arbitrarnosti i proizvoljnosti u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. Sukladno praksi Ustavnog suda, obrazloženja odluka nadležnih sudova koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ukinuo je presude Županijskog i Općinskog suda te predmet vratio na ponovni postupak Županijskom sudu u Rijeci radi otklanjanja navedenih propusta, a koji su doveli do povrede prava podnositelja na pravično suđenje.
