Imovina koja je predmet naknade, temeljem članka 49. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine daje se prijašnjem vlasniku u skladu s načelima navedenima u tom članku.
Prijašnjem vlasniku imovina se vraća prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja prema stanju nekretnine kakva bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjega vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima.
U tom slučaju, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretninom nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume.
Također, za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporove glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan je sud, a rokovi protekom kojih se gubi pravo ili rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi.
U primjeni temeljnih načela navedenog Zakona, u praksi se postavilo pitanje – primjenjuje li se načelo o vraćanju nekretnina prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalaze u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva kada prijašnji vlasnik ima pravo na vraćanje nekretnine (naturalnu restituciju) ili kada ima pravo na naknadu u novcu ili obveznicama Republike Hrvatske?
O tom pitanju u Odluci br.U-zpz 3/15-6, od 9. prosinca 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da prema pravnom shvaćanju toga Suda navedena odredba o povratu imovine prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, suprotno stajalištu Upravnog suda izraženom u pobijanoj presudi, ne može se primijeniti i na slučajeve kada prijašnji vlasnik nema pravo na vraćanje, već samo pravo na naknadu u novcu ili/i obveznicama Republike Hrvatske. To stoga što bi doslovna primjena i u takvim slučajevima dovela do toga da ovlaštenici naknade dobiju naknadu i za vrijednost imovine koja je povećana od trenutku oduzimanja do trenutka donošenja rješenja kojim se priznaje pravo na naknadu.
Štoviše, Vrhovni sud napominje da suprotno razlozima koje iznosi Upravni sud, iz članka 49. stavak 2. Zakona o naknadi ne proizlazi da bi ovlaštenicima koji ostvare pravo na povrat, pripadala povećana vrijednost, jer i oni moraju u slučaju povećanja vrijednosti imovine od trenutka oduzimanja platiti naknadu ili priznati suvlasništvo u omjeru ulaganja vlasniku, odnosno nositelju prava korištenja i raspolaganja.
Navedeno pravno shvaćanje dodatno se potvrđuje u okolnostima konkretnog slučaja jer su upravna tijela i Upravni sud prilikom utvrđivanja visine naknade ovlašteniku naknade priznali pravo na naknadu i za šumu (šumsku masu) iako ta vrijednost nije oduzeta prijašnjim vlasnicima jer nije ni postojala u vrijeme oduzimanja, već je riječ o naknadnom ulaganju u oduzeto zemljište budući da je šuma posađena nakon oduzimanja.
