Prema članku 285. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, prividan (fiktivan, simulirani) ugovor nema učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (članak 285. stavak 2. ZOO-a). Prema stavku 3. istog članka prividnost ugovora ne može se osnovano isticati prema trećoj savjesnoj osobi, tj. onoj koja nije znala niti morala znati za prividnost pravnog posla. Članak 285. važećeg ZOO-a nije sadržajno izmijenjen u odnosu prema članku 66. ZOO/91.
Kod prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Između ugovornih strana prividan ugovor nema pravnog učinka, ništetan je i s njim se postupa kao da nije niti sklopljen. Ništetnost tog pravnog posla djeluje ex tunc, tj. od samog trenutka njegovog sklapanja i zato se on ne može pobijati (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž 851/08-2 od 2. lipnja 2008.). Bitna pretpostavka za postojanje prividnog ugovora je suglasnost volja ugovornih stranaka o njegovoj prividnosti, odnosno suglasnost o sklapanju nekog drugog ("pravog") ugovora koji taj prividni ugovor prikriva. Mora postojati svijest - ugovorna volja o stvarnom sklapanju oba ugovora, a pobude iz kojih su ugovori sklopljeni ne utječu na njihovu valjanost (Odluka Ustavnog suda RH br. U-III/2752/2013 od 15. listopada 2015.).
Ugovor o zajmu sklopljen između tužiteljice i tuženika, primjerice, nema učinka među ugovornim stranama jer je utvrđeno da se radi o simuliranom pravnom poslu koji prikriva neki drugi ugovor. Da nije riječ o ugovoru o zajmu ukazivalo je pismeno priloženo od tužiteljice iz kojeg je vidljivo da bi iznos naveden u ugovoru o zajmu zapravo bio dug iz poslovanja tvrtki stranaka (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 862/2006-2 od 4. travnja 2007.). No, ne radi se o prividnom ugovoru o zajmu, koji bi bio sklopljen radi stjecanja prava vlasništva, ako je zajmodavac temeljem namjenskog ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva na nekretnine zajmoprimca, za korist zajmoprimca plaćao račune dobavljačima i izvođačima radova, nakon što je zajmoprimac ovjerio račune odnosno situacije. Volja ugovornih strana bila je da upravo prvotužena, za korist drugotuženika, plaća račune dobavljačima i izvođačima radova, što proizlazi iz odredbe spornog ugovora (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1309/06-2 od 18. prosinca 2006.).
Tek kad bi se utvrdilo postojanje svih bitnih sastojaka nekog drugog, određenog pravnog posla (disimuliranog ugovora), moglo bi se prosuđivati pitanje njegove valjanosti i postojanje obveze među strankama ugovora (Odluka Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž-1073/15 od 28. studenog 2016.). Pod tom pretpostavkom, a i s obzirom na to da ga stranke doista žele, disimulirani pravni posao je valjan i proizvodi pravne učinke među ugovornim strankama pa takav pravni posao nije ništav te nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje disimuliranog pravnog posla ništavim (Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžp 929/2009-1 od 10. ožujka 2011.). No, primjerice, disimuliranog ugovora nema ako su prednici tužitelja, istina, htjeli jedan drugi ugovor - ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali ne s tuženikom s kojim je potpisan ugovor već s njegovim ocem (imaju isto ime i prezime) s kojim su i pregovarali. On pak takav ugovor nije zaključio time da bi ga prikrio ugovorom o prodaji (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 2235/1990-2 od 22. prosinca 1992.).
Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj, savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan, isplatila temeljem tog ugovora određen novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može zahtijevati vraćanje isplaćenog novčanog iznosa od te treće savjesne osobe, a niti isplaćeni novčani iznos potraživati od druge ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete (Odluka Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008.). U slučaju kada je treća osoba bila savjesna, a zbog fiktivnog ugovora je nešto dala, onda joj se to što je dala mora vratiti, a pored toga ima pravo tražiti naknadu štete od ugovornih stranaka. Kada je treća osoba bila nesavjesna, jer je znala ili morala znati da je predmetni ugovor fiktivan, vraća joj se ono što je dala ili primila, ali nema pravo na naknadu štete od ugovornih stranaka (Odluka Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž 5276/07-3 od 20. studenog 2007.).
U slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo (članak 323. stavak 1. ZOO-a).
Lucija Prkačin, mag. iur.
