Identičnu odredbu sadržavao je i Obiteljski zakon iz 2014. godine i Obiteljski zakon iz 2003. godine u članku 211.
Dakle, zakonodavac je u više zakona iz područja obiteljskog prava propisivao da dijete koje zarađuje mora doprinositi za vlastito uzdržavanje. Pri tome niti u jednom od tri navedena obiteljska zakona nije podrobnije razjašnjeno što se uopće smatra prihodom djeteta.
No, Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci br. Rev 1577/15, od 31. kolovoza 2015. zauzeo je stajalište upravo o tom pitanju.
Dakle, tužiteljica je u reviziji postavila pitanja koja se u suštini svode na jedno:
- predstavlja li dječji doplatak prihod djeteta kojim je ono dužno pridonositi za svoje uzdržavanje u smislu odredbe tadašnjeg članka 211. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13, dalje: ObZ) i uzima li se (s time u vezi) dječji doplatak u obzir kao imovinsko pravo prilikom utvrđivanja visine obveze uzdržavanja roditelja koji ne živi s djetetom?
Prema shvaćanju toga Suda, po tužiteljici postavljeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem izraženim u odlukama drugih drugostupanjskih sudova na koje se revidentica i poziva (što ukazuje na nesigurnu i neujednačenu sudsku praksu u odnosu na to pitanje: takvu da ju je potrebno ujednačiti), i sa shvaćanjem izraženim i u odluci revizijskog suda posl. br. Rev 622/1993-2 od 15. travnja 1993., prema kojem dječji dodatak predstavlja "zapravo primanje majke tužiteljice, da bi joj se olakšalo uzdržavanje djeteta".
Predmet spora i istaknuto pitanje razmotreno je primjenom odredbe članka 211. ObZ-a, prema kojoj: "Dijete koje ima prihode dužno je pridonositi za svoje uzdržavanje."
S time u vezi, kada bi u ovom slučaju sporni dječji doplatak predstavljao prihod maloljetnog sina tuženika, doista bi valjalo zaključiti da bi maloljetni sin tuženika njime morao sudjelovati u svome uzdržavanju i da bi (time) takvu njegovu obvezu adekvatno valjalo cijeniti u određivanju obveze tuženika (kao jednog od roditelja djeteta: onog s kojim dijete ne živi) da pridonosi njegovu uzdržavanju. Međutim, budući da je odredbom članka 1. Zakona o doplatku za djecu propisano da je doplatak za djecu "novčano primanje koje koristi roditelj ili druga osoba određena ovim Zakonom, radi potpore uzdržavanja i odgoja djece", a odredbom članka 3. stavak 2. da je doplatak za djecu "osobno pravo korisnika određenog ovim Zakonom koje se ne može prenositi na drugu osobu", za prihvatiti je samo jedno: doplatak za djecu ne predstavlja prihod djeteta i ne može ga se tretirati prihodom s kojim bi dijete trebalo sudjelovati u vlastitom uzdržavanju odnosno prihodom zbog kojeg bi trebalo umanjiti obvezu uzdržavanja onog roditelja koji s djetetom ne živi i stoga je on dužan novčano sudjelovati u njegovu uzdržavanju.
