To je također preobražajno pravo koje svojeg nositelja (nasljednika) ovlašćuje da, jednostranim očitovanjem volje (izjavom) da ne želi biti ostaviteljev nasljednik, učini da prestane njegovo nasljedno pravo stečeno zbog smrti ostavitelja te da time nastane situacija kao da on nikada i nije bio ostaviteljev nasljednik (v. Nikola Gavella, Vlado Belaj: Nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2008.).
Odricanje od nasljedstva, kao nasljednopravni institut, uređuju odredbe Zakona o nasljeđivanju (članak 130. – 137. Zakona). Tako se nasljednik može odreći nasljedstva javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke. To odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako odricatelj nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. No, ako su odricateljevi potomci maloljetni, za to odricanje nije potrebno odobrenje tijela nadležnog za poslove skrbništva.
Za nasljednika koji se odrekao nasljedstva u svoje ime, smatra se kao da nikad nije bio nasljednik. Ako se nasljedstva odreknu svi nasljednici koji pripadaju najbližem nasljednom redu u času smrti ostavitelja, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvoga nasljednog reda, bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu. Ako je nasljednik umro prije završetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike. Isto vrijedi i u slučaju kad je nasljednik umro nakon završetka ostavinske rasprave, a prije donošenja prvostupanjske odluke.
Ne mogu se sve osobe odreći nasljedstva. Prema izričitoj odredbi članka 132. Zakona o nasljeđivanju nasljedstva se ne može odreći nasljednik koji je raspolagao nasljedstvom ili nekim njegovim dijelom. Također, mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava da se odrekne nasljedstva.
Što se tiče sadržaja odricanja od nasljedstva, prema odredbi članka 133. Zakona o nasljeđivanju odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom, ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu, a odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela.
S obzirom na to da u nastavku razmatramo odricanje od nasljedstva koje još nije otvoreno, treba naglasiti da se nasljedstvo otvara u času smrti ostavitelja. Prema članku 134. Zakona o nasljeđivanju odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka. Dakle, odricanje od nasljedstva za života ostavitelja nema pravnog učinka. No, postoje iznimke. Naime, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče nasljedstva koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegova bračnog druga. To odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.
Za valjanost takvog ugovora traži se i stroža forma. Tako je taj ugovor valjan samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
Ovlaštene osobe pritom su dužne pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovornih odredbi.
Dakle, što se tiče subjekata ugovora o odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno, krug osoba koje mogu zaključiti tu vrstu ugovora vrlo je uzak, jer Zakon izričito propisuje mogućnost zaključenja takvog ugovora isključivo s potomcima (v. članak 105. Zakona o nasljeđivanju, u vezi sa člankom 9. i 10. Zakona o nasljeđivanju - zakonski nasljednici prvog nasljednog reda) i bračnim drugom (v. članak 111. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju), kao osobama koje su po zakonu pozvane naslijediti pretka/bračnog druga. Ako bi se ugovor zaključio s osobama koje nisu u ovom krugu osoba, takav bi se pravni posao smatrao ništavim.
Pritom se postavlja pitanje – smije li se takav ugovor zaključiti s budućim bračnim supružnikom odnosno s izvanbračnim supružnikom?
Ako članak 134. Zakona o nasljeđivanju gledamo strogo jezično, vidimo da se njime sklapanje takvog ugovora dopušta isključivo bračnom drugu i potomcima. Dakle, suprug i supruga, suprug i djeca. Ne navodi se izričito izvanbračni drug. Međutim, to bi se moglo odnositi i na izvanbračnog druga ako su ispunjene pretpostavke da se on smatra bračnim drugom (u smislu izjednačavanja izvanbračnog s bračnim drugom) prema Obiteljskom zakonu. Naime, članak 11. Obiteljskog zakona navodi da se izvanbračna zajednica koja traje najmanje 3 godine, a kraće ako je rođeno zajedničko dijete, smatra izjednačenom s bračnom. Dakle, ako stranke ispunjavaju te uvjete, ne vidimo zapreku da zaključe ugovor i prije zaključenja braka. U tom slučaju javni bilježnik napomenu o tome može staviti u uvodne odredbe ugovora o odricanju od nasljedstva za života.
