Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Županijskog suda u Rijeci broj: Kž-338/2013-2 od 26. lipnja 2013. i rješenje Općinskog suda u Rijeci broj: K-24/13 od 10. svibnja 2013. te predmet vratio Općinskom sudu u Rijeci na ponovni postupak. Riječ je o Odluci Ustavnog suda broj: U-III-4681/2013 od 19. studenoga 2015.
Podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi da su mu navedenim rješenjima Županijskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Rijeci povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člancima 14. i 29. Ustava Republike Hrvatske, kao i članak 3. Ustava. Osporenim rješenjima pravomoćno je odbačena privatna tužba podnositelja radi kaznenog djela klevete iz članka 200. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98 – ispr., 129/00, 51/01, 111/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u nastavku: KZ) jer okrivljenik prethodno nije ispitan.
Naime, podnositelj je 16. siječnja 2013. Općinskom sudu u Rijeci podnio privatnu tužbu protiv R. I. radi počinjenja kaznenog djela klevete iz članka 200. stavka 1. KZ-a. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj: K-24/13 od 10. svibnja 2013., na temelju članka 525. st. 3. u vezi sa člankom 344. st. 1. toč. 2. i člankom 341. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 89/11 i 121/11 – proč. tekst, 143/12, 56/13 i 145/13, u nastavku: ZKP/08) odbačena je privatna tužba podnositelja s obrazloženjem da osumnjičenik nije ispitan prije podnošenja privatne tužbe, a u privatnoj tužbi nije predloženo suđenje u odsutnosti. Žalba podnositelja odbijena je kao neosnovana osporenim rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj: Kž-338/2013-2 od 26. lipnja 2013. koje je potvrdilo navode iz prvostupanjskog rješenja.
Podnositelj u ustavnoj tužbi smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno načelo jednakosti svih pred zakonom koje jamči članak 14. Ustava te pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava, a ujedno smatra da je došlo i do povrede ustavnog načela vladavine prava iz članka 3. Ustava. Podnositelj u ustavnoj tužbi, između ostalog, navodi da navedeno pravno stajalište smatra posve neosnovanim jer u skraćenom kaznenom postupku iniciranom po privatnoj tužbi privatnog tužitelja zakonodavac nije propisao da je potrebno obligatorno ranije ispitivanje okrivljenika. Ono je, naime, potrebno samo kada je kazneni postupak iniciran na temelju optužnice nadležnog državnog odvjetništva ili oštećenika kao tužitelja, a ne i slučaju iniciranja kaznenog postupka podnošenjem privatne tužbe temeljem odredbe članka 524/1. ZKP-a.
Ustavni sud u svojoj ocjeni ističe da je pravo na pristup sudu važan aspekt prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. Ustava.
Pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit „prava na sud“. Način na koji se primjenjuje članak 29. stavak 1. Ustava ovisi i o posebnim obilježjima sudskog postupka o kojemu je riječ. Naime, osim što se cjelokupni postupak u kojem se odlučuje o nečijem pravu ili obvezi mora sagledavati kao jedinstvena cjelina, važno mjesto u ispitivanju prihvatljivosti nametnutih ograničenja ustavnom pravu na pristup sudu zauzimaju i posebna obilježja postupka o kojem je riječ (v. odluku Ustavnog suda U-III-4374/2005 od 25. siječnja 2011., Narodne novine broj 18/11).
U ocjeni osnovanosti navoda ustavne tužbe, Ustavni sud polazi od toga da je privatna tužba specifični institut – optužni akt privatnog tužitelja u kaznenom postupku – koji sadržava zahtjev upućen sudu da, zbog počinjenja kaznenog djela za koja je kaznenim zakonom određeno da se progone (isključivo) po privatnoj tužbi, održi raspravu i počinitelja osudi za kazneno djelo. Kazneni postupak po privatnoj tužbi vodi se prema odredbama koje vrijede za skraćeni postupak (članak 524. stavak 1. ZKP-a/08).
Nakon što zaprimi privatnu tužbu, sudac pojedinac dužan je, na temelju članka 525. stavka 2. ZKP-a/08, prethodno ispitati njezinu formalnu i materijalnu ispravnost, odnosno ispitati jesu li ispunjene formalne i materijalne pretpostavke za određivanje rasprave i vođenje kaznenog postupka. Članak 525. stavak 2. ZKP-a/08 ne propisuje formalne i materijalne pretpostavke koje se odnose na privatnu tužbu već upućuje na druge odredbe ZKP-a/08 koje se odnose na optužnicu. Sudac istrage ispitat će tako, između ostalog, je li optužnicu podnio ovlašteni tužitelj (članak 344. stavak 1. točka 1.) i je li optužnica podignuta nakon što su ispunjeni zakonski uvjeti (članak 344. stavak 1. točka 2.), pri čemu je jedan od tih zakonskih uvjeta i taj da prije podizanja optužnice osumnjičenik mora biti ispitan, osim ako je u optužnici predloženo suđenje u odsutnosti (članak 341. stavak 3.). Ako utvrdi da postoje razlozi, odnosno da nisu ispunjene propisane pretpostavke, sudac pojedinac donijet će rješenje o odbacivanju privatne tužbe (članak 525. stavak 3.).
U konkretnom slučaju, podnositelj je privatnom tužbom od 16. siječnja 2013. istaknuo svoj interes za kazneni progon R. I. zbog kaznenog djela klevete, jer je o podnositelju u tisku i pred drugim osobama iznosio neistine koje su mogle naškoditi njegovoj časti i ugledu.
Općinski sud u Rijeci je privatnu tužbu podnositelja odbacio, a njegova stajališta potvrdio je Županijski sud u Rijeci kao drugostupanjski sud, iz razloga što prije njezina podnošenja okrivljenik nije ispitan pred sudom.
Ustavni sud ističe da je odgovarajuća i smislena primjena formalnih i materijalnih pretpostavki za vođenje postupka po optužnici kao i razloga iz stavka 3. članka 525. ZKP-a o odbacivanju optužnice i na slučajeve privatne tužbe, razumljiva i opravdana. Zakonodavac ne mora za svaki institut posebno propisati pretpostavke za njihovu primjenu, ako je zbog njihove sličnosti moguće uputiti na (odgovarajuću) primjenu pretpostavki propisanih za jedan institut (u konkretnom slučaju optužnicu). Uostalom, zadaća je, i to prije svega redovnih sudova tumačiti i primjenjivati pravne norme materijalnog i postupovnog prava. To se osobito tiče tumačenja zakonskih pravila postupovne naravi, kao što su pretpostavke za podnošenje pravnih sredstava. To tumačenje mora imati svoje racionalno i logično opravdanje i ne smije stranke lišiti biti njihovog prava na pristup sudu.
Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, koji se odnosi na tumačenje postupovnih pravila vezanih uz formalnu ispravnost privatne tužbe u povodu koje se vodi skraćeni kazneni postupak, Ustavni sud zaključuje da je pristup sudova u konkretnom slučaju podnositelja lišio biti njegova prava – prava na pristup sudu. Naime, u postupcima po privatnoj tužbi ne postoji procesna radnja prethodnog ispitivanja osumnjičenika (okrivljenika) iz članka 341. stavka 3. ZKP-a, odnosno ne predviđa se obveza prethodnog ispitivanja okrivljenika. Stoga inzistirati na doslovnoj primjeni svih pretpostavki propisanih za podizanje optužnice, uključujući i prethodno ispitivanje okrivljenika (članak 341. stavak 3. ZKP-a), kako to smatraju redovni sudovi u konkretnom slučaju, podnositelja, a i sve druge osobe, potencijalne privatne tužitelje, faktično onemogućava u podnošenju privatne tužbe. Oni je stvarno nikada ne bi mogli podnijeti, jer ne ispunjavaju jednu od pretpostavki (ispitivanje osumnjičenika), iako formalno imaju pravo na podnošenje privatne tužbe.
Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelj ustavne tužbe, u svojstvu privatnog tužitelja, bio nerazmjerno onemogućen u svom ustavnom pravu na pristup sudu. Stoga je u konkretnom slučaju došlo do povrede podnositeljeva „prava na sud“, a time i do povrede njegova prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
