Zakon o porezu na dobit priznaje obveznicima poreza na dobit pravo na vrijednosno usklađivanje potraživanja od kupaca za isporučena dobra i pružene usluge. Vrijednosno usklađivanje financijske imovine kao vrsta porezno priznatog rashoda nastupa u slučaju kada isporučitelj određenog dobra ili pružatelj određene usluge ne naplati od svoga dužnika tražbinu po dospijeću. Međutim, sama činjenica da vjerovniku po dospijeću nije plaćena tražbina ne stvara po samom zakonu pravo na vrijednosno usklađivanje odnosno pravo na umanjenje porezne osnovice za iznos nenaplaćenog potraživanja. Da bi vjerovnik imao pravo na smanjenje porezne osnovice za nenaplaćeno potraživanje, mora ga imati iskazanog u svojim poslovnim knjigama. Po dospijeću potraživanja vjerovnik je, a u svrhu ostvarenja porezno priznatog rashoda, dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika što znači da je dužan pokrenuti ovršni, parnični ili bilo koji drugi sudski ili vansudski postupak u svrhu osiguranja i naplate potraživanja. Ako je potraživanje vjerovnika manje od 5.000,00 kuna po pojedinom dužniku tada vjerovnik nije dužan pokrenuti postupak radi osiguranja i naplate potraživanja te se ne traži postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika i to se potraživanje može otpisati.
Sukladno Zakonu o trgovačkim društvima uprava društva vodi poslove društva i prilikom vođenja poslova društva dužna je postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Iako su vrijednosna usklađivanja financijske imovine u svrhu smanjivanja porezne osnovice prvenstveno računovodstveni poslovi, uprava društva dužna je voditi računa o ovom poreznom aspektu poslovanja društva. Ako društvo ne bi pokrenulo parnični ili izvanparnični postupak u svrhu naplate ili osiguranja potraživanja društva za iznos tražbine koji premašuje 5.000,00 kuna, za takav propust uprava bi odgovarala i to zbog propuštanja dužne pažnje odnosno pažnje dobrog gospodarstvenika. Zbog propusta uprave na strani društva nastala je porezna obveza koja se mogla vrijednosno uskladiti i na taj način umanjiti porezna osnovica. Društvo bi u takvom slučaju imalo pravo postaviti odštetni zahtjev protiv člana ili članova uprave koji su propuštanjem dužne pažnje stvorili poreznu obvezu na strani društva.
Ako bi nad društvom bio otvoren stečajni postupak, poslove društva nastavio bi voditi stečajni upravitelj. Može se postaviti pitanje bi li ovakve radnje uprave bile pobojne po odredbama Stečajnog zakona. U ovom slučaju smatramo da nisu ispunjene opće pretpostavke koje Stečajni zakon u članku 198. propisuje za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. Naime, takvim se propuštanjem nitko od vjerovnika ne stavlja u povoljniji položaj odnosno nikome se od vjerovnika ne pogoduje i ne oštećuju se vjerovnici iako je na strani društva nastala šteta. U tom bi se slučaju, mišljenja smo, radilo o šteti koju je društvo pretrpjelo te bi stečajnom upravitelju, kao i vjerovnicima, pripalo pravo na vođenje ili nastavljanje parnice radi skupne štete kako je to propisano u članku 172. Stečajnog zakona.
Umjesto zaključka jedan osvrt – u novom Stečajnom zakonu zakonodavac na više mjesta brka terminologiju koja po prirodi stvari predstavlja contradictio in adiecto. Osnovno terminološko razlikovanje pojmova suglasnost i odobrenje daje odredba članka 250. Zakona o obveznim odnosima koja jasno propisuje da kad je za sklapanje nekog ugovora potrebna privola treće osobe, ta privola može biti dana prije sklapanja ugovora, kao suglasnost, ili poslije njegova sklapanja, kao odobrenje. Stoga, ako je za poduzimanje određene radnje potreba suglasnost treće osobe ona se ne može dati kao prethodna suglasnost već se može dati samo kao suglasnost ili samo kao odobrenje.
Daniel Deković, dipl. iur.
