Odredbe članka 109. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, dalje ZZK) propisuju oblik i sadržaj zemljišnoknjižnih rješenja pa se tako u članku 109. stavak 2. kaže:
„U rješenju kojim se određuje upis moraju biti označeni zemljišnoknjižni uložak u kojem će se provesti upis, a po potrebi zemljišnoknjižna čestica, osoba u čiju će se korist provesti upis i njezina adresa, vrsta upisa (uknjižba, predbilježba, zabilježba), predmet glede kojega će se provesti, isprave na kojima se upis temelji, pravo koje treba upisati s njegovim bitnim sadržajem, kao i nalog da se u zemljišnoj knjizi provede upis točno određenoga sadržaja.“
Glede obrazloženja tih rješenja Zakon u stavku 4. propisuje:
„Ako sud odbije prijedlog u cijelosti ili djelomično, u rješenju će navesti razloge odbijanja.“
Drugim riječima, zemljišnoknjižno rješenje uvijek mora sadržavati ono što je navedeno u članku 109. stavak 2. ZZK, a samo u slučajevima kad sud odbije prijedlog u cijelosti ili djelomično, takvo rješenje mora sadržavati razloge odbijanja, odnosno obrazloženje.
Odredbe članka 109. stavak 4. ZZK reproduciraju stariji propis iz § 105. stavak 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Službene novine Kraljevine Jugoslavije 146/30 Službeni list FNRJ 86/46, dalje ZZK/30) koji je glasio: „Ako se molba odbije sasvim ili delimično, imaju se u odluci navesti svi razlozi koji smetaju dozvoli.“ ZZK/30 bio je u primjeni na teritoriju današnje Republike Hrvatske od 1. siječnja 1931., najprije izravno, potom kao pravna pravila i to do stupanja na snagu ZZK 1. siječnja 1997. I ZZK/30 je glede ove stvari preuzeo stariji zakon, to jest Austrijski opći gruntovni zakon od 25. srpnja 1871. koji je u § 95. stavak 3. propisivao: „Ako li se molba ima odbiti posve ili djelomično, tada se u tom rješenju imaju navesti svi razlozi koji smetaju dozvoli.“
Dakle, i prema propisima, odnosno pravnim pravilima, koji su se primjenjivali do 31. prosinca 1997., zemljišnoknjižna rješenja kojima se prijedlog predlagatelja prihvaćao u cijelosti nisu trebala biti obrazložena. Svrha ovih propisa je savršeno jasna. Ispuštanjem obrazloženja pojednostavio se i ubrzao zemljišnoknjižni postupak. Praksa zemljišnoknjižnih odjela naših općinskih sudova sve do u nazad nekih dvadesetak godina bila je jedinstvena glede ove stvari pa se nisu pisala obrazloženja rješenja kojima se prihvaćao prijedlog u cijelosti. Obrazloženje se pisalo samo ako je prijedlog odbijen u cijelosti ili djelomično.
Međutim, u zadnjih dvadesetak godina, iz ne baš jasnih razloga, suci, sudski savjetnici i referenti zemljišnoknjižnih odjela nekih sudova počeli su pisati obrazloženja čak i u rješenjima kojima se prijedlog prihvaća u cijelosti. To je koincidiralo s početkom većeg angažmana sudaca u radu zemljišnoknjižnih odjela sredinom 90-tih godina 20. stoljeća. Do tada zemljišnoknjižni suci nisu sami pisali zemljišnoknjižna rješenja već su ih samo pregledavali, usmjeravali praksu i potpisivali, a nacrte rješenja su, skoro bez izuzetaka, sastavljali zemljišnoknjižni referenti. Tijekom 90-tih godina, a pogotovo početkom 21. stoljeća, iz raznoraznih razloga broj zemljišnoknjižnih sudaca u velikim općinskim sudovima počeo se umnažati, a pojavili su se i sudski savjetnici kojih ranije nije bilo. Namjera je bila da se time poboljša rad zemljišnoknjižnih odjela i ažuriraju dotad zanemarene zemljišne knjige. Ali, to je dovelo i do nekih loših posljedica. Vjerojatno zbog naučenih obrazaca postupanja u parničnim postupcima i puke navike, suci i savjetnici koji zadnjih dvadesetak godina rade u zemljišnoknjižnim odjelima počeli su pisati vrlo opširna obrazloženja u zemljišnoknjižnim rješenjima, pa čak i u slučajevima kad je prijedlog u potpunosti prihvaćen. To je zadnjih godina kulminiralo u rješenjima donesenim u zemljišnoknjižnim pojedinačnim ispravnim postupcima pa neka takva rješenja imaju po dvadesetak stranica! Da bi stvar bila još zanimljivija, na takva rješenja stranka čak nema pravo izjaviti prigovor, odnosno žalbu, slijedom propisa iz članka 200.g ZZK u svezi s člankom 194. stavak 3. ZZK koji glasi: „Protiv odluke zemljišnoknjižnoga suda donesene na raspravi za ispravak ne može se uložiti žalba, ali ona ne sprječava ostvarivanje prava u parnici pred sudom ili u postupku pred drugim nadležnim tijelom.“
Razlog ovog propisa vrlo je jasan. Njime se omogućava žurnost u postupcima pojedinačnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka kao i u postupcima osnivanja, obnove i dopune zemljišne knjige. Pravo na odlučivanje u drugom stupnju omogućeno je nezadovoljnim strankama kroz redovne građanske parnice ili upravne sporove. Ne treba smetnuti s uma da je zemljišnoknjižni postupak lapidaran, a tek je građanska parnica onaj pravi, upravo tome namijenjen, postupak u kojem stranke imaju priliku dokazivanja njima odgovarajućih činjenica i osnovanosti svojih zahtjeva. Zato je ovaj propis logičan i pravičan.
Međutim, to nije priječilo suce, savjetnike i referente koji spadaju među ljubitelje dugih obrazloženja da u rješenjima donesenim u zemljišnoknjižnim pojedinačnim ispravnim postupcima, izravno kršeći propise, navode čak i upute o pravnom lijeku te stranke upućuju na žalbe ili prigovore. To je zbunilo neke suce županijskih sudova koji su čak donosili odluke o takvim nezakonitim žalbama. Na sreću, takva praksa Županijskog suda u Zagrebu prekinuta je prije nekoliko godina. No, još uvijek u mojoj sudskoj praksi nailazim na rješenja donijeta u zemljišnoknjižnim pojedinačnim ispravnim postupcima nakon rasprave za ispravak koja sadrže obrazloženja i pouke o pravnom lijeku. Na sreću, danas ipak rijetko.
Ovdje su očito na djelu stanoviti strahovi i bojazni od „progona vještica“ te odrazi nekih afera koji s vremena na vrijeme potresaju naše zemljišnoknjižno sudovanje. Naslućujem želju sudaca, sudskih savjetnika i referenata da u tančine, „crno na bijelo“, obrazlože svoje odluke kako se u njihovu primjerenost ne bi posumnjalo. Napominjem kako je staro pravilo da je strašljiv sudac loš sudac. Ako nam već zakon daje u ruke alat iz članka 109. stavak 4. ZZK, zašto se njime ne bi služili? To će bitno olakšati rad u našim zemljišnoknjižnim odjelima i bitno ubrzati postupke, kako redovne tako i posebne.
Stoga, zaključno, snažno apeliram na sve naše zemljišnoknjižne suce, sudske savjetnike i referente da:
1. U zemljišnoknjižnim rješenjima kojima u cijelosti prihvaćaju prijedlog predlagatelja nikad, ali baš nikad, ne pišu obrazloženja.
2. Pogotovo ne treba pisati obrazloženja rješenja u zemljišnoknjižnim pojedinačnim ispravnim postupcima nakon rasprave za ispravak ako se njime prihvaća jedini prijedlog, prigovor ili prijava.
3. U rješenjima donesenim u zemljišnoknjižnim pojedinačnim ispravnim postupcima nakon rasprave za ispravak ne smiju se pisati pouke o pravnom lijeku drugačije od teksta članka 194. stavak 3. ZZK.
Tomislav Aralica, sudac Županijskog suda u Zagrebu
