Kad govorimo o brisovnoj tužbi, postavlja se pitanje tko je sve aktivno legitimiran podnijeti tu tužbu. Ako slijedimo odredbu članka 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK), koja glasi: „Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.“, možemo zaključiti da tužitelj kod brisovne tužbe može biti samo ona osoba čije je knjižno pravo povrijeđeno neistinitim upisom u korist stjecatelja ili njegovi univerzalni slijednici odnosno samo onaj koji je prije spornog upisa bio uknjižen kao nositelj knjižnog prava u zemljišnim knjigama ili njegovi univerzalni slijednici. Dakle, aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe imaju i univerzalni pravni slijednici upisanog vlasnika ili nositelja knjižnog prava koje je povrijeđeno spornim upisom, jer su nasljeđivanjem stekli materijalnopravna ovlaštenja prema predmetnoj nekretnini, odnosno knjižnim pravima na njoj, kakva je imao njihov univerzalni prednik.
Treba navesti i stajalište sudske prakse iz koje je razvidno kada nositelj knjižnog prava nema pravo na podnošenje brisovne tužbe, a zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1375/2008-2 od 15. svibnja 2012.
Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavlja tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na brisanje upisa prava vlasništva u korist drugotuženika V. M., u pogledu u tužbi opisane nekretnine, izvršenog na temelju sklopljenog darovnog ugovora između tuženika - a taj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 129. ZZK.
Prema odredbi članka 129. stavak 1. ZZK-a nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.
Na temelju sljedećih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a time su, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, pravilno primijenili materijalno pravo:
- tužiteljica i prvotuženica M. Š. (majka tužiteljice) upisane su kao suvlasnice predmetnog stana svaka u 1/2 dijela (na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š.),
- tužiteljica je zatražila upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana,
- taj zahtjev tužiteljice odbijen je rješenjem prvostupanjskog suda broj Zs-393/05 od 24. studenoga 2005., koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Gž-978/06 od 22. svibnja 2006.,
- prvotuženica je 1/2 svog suvlasničkog dijela stana darovala drugotuženiku ugovorom od 18. studenoga 2005., koji ugovor je 28. studenoga 2005. proveden u zemljišnim knjigama i drugotuženik upisan kao suvlasnik u 1/4 dijela,
- tužiteljica je i nadalje upisana kao suvlasnica predmetnog stana u 1/2 dijela.
Naime, s obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužiteljica i nadalje ostala upisana kao suvlasnica u 1/2 dijela predmetnog stana, opravdano su sudovi zaključili da provedbom spornog darovnog ugovora nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, pa slijedom toga nije osnovan ni njezin zahtjev radi brisanja sporne uknjižbe prava vlasništva s drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, pa odbijanjem takvog zahtjeva nižestupanjski sudovi po ocjeni revizijskog suda nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.
Dakle, pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru, kao i prije provedbe ugovora o darovanju, tada njezino knjižno pravo nije povrijeđeno.
